Piše: Zvonimir Nikolić
Sjećam se tog dijela grada dok je još bila stara ulica prema Željezničkoj stanici, kojom je vozio tramvaj. Nisu se još bili napravili Unisovi neboderi, zvani “Momo i Uzeir”, nije bio napravljen hotel “Holiday inn”, nije bilo novog naselja na Marijin-dvoru i iza škole, koja se tada zvala “Slaviša Vajner -Čiča”, bila je livada. Livada na kojoj smo kao djeca igrali lopte. Sve dok ne naiđe neki parkaš, ili Đorđo milicajac.
Iz pravca Željezničke stanice, negdje u hladovini prvog drvoreda, “operisali” su “šibicari”. Oni su bili zaduženi da novopristiglim gostima ili stanovnicima grada požele “dobrodošlicu”, u smislu da ih ostave bez dijela novaca koje su ponijeli sa sobom. Jer, većina bi ih poletila za lakom zaradom, misleći da se u velikom gradu stvarno brzo može obogatiti. Skoro svi koji su potrčali za novcem, poslije su trčali i za “šibicarima”, da im vrate teško zarađeni novac. To je bila, nakon dolaska u grad, vjerovatno prva lekcija koju su naučili.
Malo dalje je bio takozvani cirkus-plac. Kako sam kao dijete čuo, čak je i Austro-Ugarska preskočila taj dio za eventualnu gradnju i nastavila graditi kasarne iza tog dijela. Navodno tu je previše bilo močvarno tlo i ne baš naročito pogodno za gradnju. Zato je valjda i taj plac bio predviđen za cirkuse i luna parkove. Roditelji su nas vodili u svaki cikus koji je tu dolazio. U tim cirkusima smo mogli uživo vidjeti slonove, lavove, majmune i raznorazne druge životinje.
Ni kolvnovi nisu smiješni
Tada mi se činilo su najljepši konji baš u cirkusima, jer su bili čisti, visoko uzdignute glave i dlake koja se sjaji, za razliku od onih izmučenih i preduge grive koje bih viđao na livadama i oko nekih kuća kada bi išli na izlet sa roditeljima. A nije ni čudo, ovi naši su bili radni, a oni njihovi paradni. Jedan od tih cirkusa je imao i nekog klauna, koji je bjesomučno svirao trubu, trčkarao između gledališta, izazivao posjetioce i svaki naredni nastup nekog izvođača ili artiste bi najavljivao glasnim deranjem:
“Maestro! Muzika! Cak-cak!”
Ne znam šta mu je značilo to “cak-cak”, ali znam da mi nakon tog klovna više ni klovnovi nisu bili baš nešto smiješni. Čak mi se čini da sam ih se više plašio nego što sam im se smijao.
Na taj plac su dolazili i luna-parkovi. Oni nekadašnji su imali uvijek i “kuću straha”, karting, automobile na sudaranje, nekoliko raznih ringišpila, štadnove za pucanje iz vazdušne puške, štandove za gađanje kuglom od čarapa metalnih čaša, tu je bila i ona boksačka kugla, koju je trebalo opaliti šakom svom snagom i sačekati da odzvoni kojom jačinom je ta kugla opalila u plafon aparata.
Svi marindvorski “jalijaši” (i ne samo oni) su sate i sate provodili na toj kugli i doveli do savršenstva te udarce. A mi, mali sugrađani, stajali bi sa strane, sve to gledali i sutradan u školi prepričavali kako je onaj zvekn'o i napravio rekord. Jednom sam vidio kako momak polomi prste na ruci kad je fulio kuglu i opalio svom snagom u željezni nosač kugle. Čini mi se da sam poslije preskakao taj štand.
Nestali i ‘šibicari’
Volio sam karting i sve pare za užinu i druge potrebe trošio na toj stazi. Onaj miris benzina i crne daske po kojima smo vozili imali su posebnu draž. Jednom prilikom sam pretekao sve vozače koji su bili tog trena na stazi. Poslije nisam ni išao na karting. Valjda da sam sebi ne pokvarim utisak.
I volio sam onu šećernu vunu. Iako se sav uljepiš od nje, mislim da je ta vuna bila najslađa baš u luna-parkovima i cirkusima.
Cirkus-plac na Marijin-dvoru je nestao kada je niknulo novo naselje. Ulica prema Željezničkoj stanici i tramvajska pruga su premješteni iza Tehničke škole, drvored je nestao, a nestali su i “šibicari”. Poslije sam ih viđao na pijaci Ciglane… jer tamo je izgleda bilo najlakše pronaći naivnu žrtvu.
Poslije rata je nekom pametnjakoviću palo na pamet da dio luna-parka postavi na platou Skenderije. Pa se tu vrtila ona djevojka, a automobili na sudaranje su bili tik uz saobraćajnicu.
Zadnji veliki luna-park kojeg se sjećam bio je ispred Interexa i tadašnjeg Cenexa na Stupu. Bila je velika barka, koja se ljuljala i iz koje su ljudi izlazili sa mučninom u stomaku, a neki su čak i povraćali. Bila je i “kuća straha”, i štandovi sa pucaljkama i šečernom vunom.
Više nismo interesantni
Sjećam se i da smo vodili djecu na Alipašino polje, blizu RTV doma, gdje je gostovao neki cirkus kojem je glavna atrakcija bio nosorog. I sjećam se da sam više platio da se djeca slikaju na slonu i sa nekakvim papagajima nego što su bile ulaznice za nas pet.
I da, mrsko me je cijelim putem pratio neki noj. Virio je preko ograde i ispratio nas skroz do ulaza, fiksirajući me pogledom cijelo vrijeme. Poslije sam shvatio da me nojevi nešto ne vole, jer me je sličan noj isto tako gledao i u Pionirskoj dolini.
Bio je poslije i jedan solidan luna-park na istom mjestu. Bilo je nešto što su zvali “čekić”. Vodio sam sina sa sobom u taj luna-park. Obišao je sve. I “čekić”, i onaj brzi voz – baš sve. Sve ono gdje ja nisam smio da uđem. Tada sam možda prvi put shvatio da je taj moj desetogodišnjak već odrastao dječak.
Dugo u Sarajevu nije gostovao onaj pravi, nekadašnji cirkus. A nije, vala, ni čestiti luna-park. Valjda ni njima više nismo interesantni.
Izvor: Al Jazeera