Piše: Nihad Kreševljaković
Sezona je trešanja. Posmatram kako se grane jedne trešnje na Vrbanjuši povijaju na vjetru. Ta slika istovremeno u sebi ima nešto nostalgično i nešto optimistično. Tužno i veselo.
Prisjetio sam se i jedne fotografije koja je prije desetak godina kružila internetom. Ispod teksta “Jeste li vidjeli smrznutu trešnju?” nalazila se fotografija gdje su crveni plodovi trešnje nazirali u providnim okovima od leda. Ta slika je također nekako bila podjednako i strašna i lijepa. Ledom opsjednute trešnje odvode me još dalje u prošlost. Podsjetile su me na još dva događaja koja su odredila moj odnos prema ovoj inače vrlo dragoj voćki.
Prvo sjećanje (prije rata)
Nekad davno, prije početka opsade grada, otac je brata i mene poveo na Trebević. Bila je subota, ili nedjelja. Kod Pivare smo smo skrenuli desno te se počeli penjati uz ne baš strme stepenice ka zgradi sarajevske žičare. Stali smo u dugi red. Bio je to uvijek doživljaj. Red se kretao relativno brzo, ili je ushićenje da ću uskoro ući u nesigurnu “kutijicu” sarajevske žičare bilo toliko da mi čekanje nije smetalo.
U rukama smo držali kupljene karte, na kojim je bila slika crvene i plave žičare kako se mimoilaze. Red se kretao uz stepenice ka prostoru gdje bi stali pred vrata, iza kojih bi ugledali velike koturove s metalnim užadima, pomoću kojih su raznobojne kabine visile u zraku iznad Sarajeva. Prostor je imao neki svoj zaseban zvuk. S pogledom punim čuđenja, zagledao bih te “šarene kutijice”. Pred sam ulazak na platformu zgrade prvo bi malo kao zastale, zaljuljale bi se i “uskočile”. Posmatrali bi ih i ljude u njima dok bi pravile krug unutar prostorije i prije nego bi zastale pred nama. Napokon! Sa vanjske strane radnik žičare otvorio je vrata kabine, iz kojih su poiskakala nasmijana lica ljudi.
Ušli smo u ljuljajuću kabinu i krenuli u pravcu Trebevića. Otac, brat i ja sjedimo skupa. Nasuprot nas sjede djevojka i mladić.
Ne sjećam se tačnog broja stubova preko kojih bi se prešlo na putu ka vrhu, ali se i danas dobro sjećam one tačke koja se nalazila najbliže tlu. Tu ste se nalazili ne više od šest ili sedam metara iznad zemlje. U blizini tog stuba nalazila se i neka kuća. Tu smo imali običaj reći: “E, ovdje, vala, može i stati.” Isto tako, sjećam se i najviše tačke tog čudesnog putovanja te tamo uvijek ponavljanih riječi: “Samo da nam ovdje ne stane.”
Dobro se sjećam i one metalne kutije na stropu kabine. Na kutiji je bio tekst ispisan na njemačkom, engleskom i našem. Crnim velikim slovima pisalo je “Pažnja”, “Attention” i natpis kojeg se, iz ne znam kojeg razloga, najbolje sjećam: “Achtung”. Vjerovatno što smo tu riječ pamtili iz partizanskih filmova, gdje bi se uvijek pojavljivala u ehu: “Achtung, achtung…” Navodno su se ispod te metalne kutijice nalazile stepenice od konopca. S njima bi se trebali spasiti u posebnom slučaju, ako ako žičara ostane “zaleđena u zraku”.
Ti zastoji su se događali relativno često. Iz nekog razloga bi samo sve stalo. Iako ste bili naviknuti na to, ipak nikad niste znali da li je to taj trenutak kada ćete biti prvi koji će morati skinuti plombu sa zlosutne kutije iznad vaše glave i otkriti šta se zapravo ispod nje nalazi. U trenutku dok se kabina lagano leluja u zraku, pogledi bi uglavnom prvo otišli ka onim natpisima na kutiji iznad naših glava. Slova su se činila još većim. Iako bi se uvijek radilo maksimalno o par minuta, ti trenuci čekanja činili su nam se kao vječnost. Iako bi me u tim trenucima zapravo obuzeo strah, opet sam, na neki čudan način, u tome i uživao.
Tog dana kabina se ljuljala u zraku iznad jedne bašte. Bio je juli. To znam jer – crvenile su se trešnje. Djevojka prekoputa nas okrenula se ka svom momku i rekla: “Kako su lijepe ove trešnje! Meni bi bilo dovoljno samo ih gledati. U njihovoj ljepoti možda uživam više nego li i u njihovom ukusu.” Način na koji je to rekla bio je toliko iskren i općenito toliko lijep da te njene riječi pamtim već više od 30 godina. Ne sjećam se jel’ onaj njen momak išta na to rekao, ali mi je u sjećanju ostalo da su izgledali kao neki lijepi, zaljubljeni par. Uglavnom, žičara se ponovo pokrenu i mi nastavismo naš put ka vrhu, obogaćeni sjećanjem na jednu lijepu priču i jedno lijepo iskustvo.
Drugo sjećanje (opsada)
Sarajevo je pod opsadom. Mjesec je juli. To znam jer – crvenile su se trešnje. Sa prozora gledam našu trešnju. Još je u punoj snazi i nije počela vehnuti. Na podlozi od zelenog lišća, crvene se okrugli crveni plodovi. Cijela bašta se crveni. U duhu tradicionalne balkanske subjektivnosti, i mi smo našu trešnju smatrali najboljom i najukusnijom u cijelom gradu, pa i šire. I smatrali smo to objektivnim stavom. Pa, realno, kraj juna i juli čekali su se cijelu godinu u ulici. Našu trešnju nismo čekali samo mi, već i cijeli komšiluk.
Tako je bilo sve do 1992. godine.
Tog jula 1992. godine nismo ih niti brali, niti jeli. Objavljena je vijest kako je neprijatelj granatom na Kobiljoj Glavi kod Vogošće ubio sedam ljudi, od kojih troje djece. Ubili su ih dok su brali trešnje!
Zbog toga se niko ni na ovu našu ne penje. Samo ih gledamo. Gledamo! Sjetio sam se opet riječi one djevojke iz sarajevske žičare. Fakat je bila u pravu – dovoljno mi je bilo samo ih gledati. Gledati i jesti ih očima.
Za kraj (tranzicija)
Sezona je trešanja. Sarajevske žičare više nema. Dok posmatram trešnju na Vrbanjuši, čije se grane povijaju na vjetru, razmišljam o smrznutoj trešnji, o poginuloj djeci na Kobiljoj Glavi i onoj djevojci i mladiću. Nadam se da su preživjeli rat te da i danas negdje žive skupa, u ljubavi i sretni!
Sezona je trešanja. Treba biti optimističan!
Izvor: Al Jazeera