Leptirov efekt lige 14

Cedevita je povela protiv Cibone 2-0 u finalu doigravanja i na pragu je osvajanja nove titule (Pixsell)
Cedevita je povela protiv Cibone 2-0 u finalu doigravanja i na pragu je osvajanja nove titule (Pixsell)

Piše: Zoran Čutura

Nje se još sve raščistilo na relaciji Fiba – Uleb, još se uvijek ne zna format europskih klupskih natjecanja za iduću sezonu, ali mi Hrvati smo oduvijek bili avangarda i donijeli smo odluku o promjeni sustava košarkaških natjecanja bez obzira na to. Moram priznati da sam ostao poprilično šokiran kad sam vidio da će se A-1 liga iduće sezone igrati s 14 klubova, i to kroz cijelu sezonu. Dajem konja i sedlo, pa još pride i mamuze, ako mi neki prosječni pratitelj košarke, dakle onaj lik koji se košarkom aktivno ne bavi, niti mu se košarkom bavi netko iz uže obitelji, uspije nabrojati 14 košarkaških klubova u Hrvatskoj. Pa još k tome i prvoligaša.

Samo malo – 14 klubova znači i 14 trenera, po prirodi stvari “vrhunskih trenera”, 14 klubova znači i 150 hrvatskih košarkaša koji će igrati elitni nacionalni rang natjecanja. Eto devalvacije na djelu; ako niste bili načistu s pojmom “devalvacija”, ovo je pravi primjer. Pojam devalvacije najčešće se upotrebljava u pitanjima domaće valute, kad ona gubi vrijednost u odnosu na stranu valutu, ali devalvacija je i gubitak vrijednosti općenito. U ovom slučaju gubitak košarkaške vrijednosti.

Prefiks A imat će i pet drugih liga, s po 10 d0 12 klubova, što znači da će hrvatska košarka imati 60 A-ligaša. Drugim riječima, A lige igrat će u ovoj lijepoj našoj košarkaškoj sve ono što može pretrčati teren, skočiti do obruča, s linije slobodnih bacanja pogoditi tablu, a regrutirat će se i oni koji to ne mogu kako bi popunili momčadi A ligaša.

Nije fer

Uvjeren sam, ali stopostotno sam uvjeren, da toliko A klubova i igrača ima samo jednu svrhu i smisao – kako bi iz proračuna lokalne zajednice izvukli što je moguće više novaca temeljem A statusa. Što baš i nije fair u sredini koja grca pod teretom ogromnog proračuna, pa država opterećuje svoje građane praktički iz dana u dan, maštovito se dosjećajući načina kako da im (tj. nam) izvuče iz džepova još i još kuna putem svakojakih davanja. Pogotovo nije fair ako se podsjeti na činjenicu da je predsjednik Košarkaškog saveza Hrvatske bivši ministar financija, koji to ima u malom prstu lijeve ruke. Ja, recimo, koji sam sebe zapošljavam i nemam visoke prihode, mjesečno plaćam određeni iznos u državni proračun koji se zove “doprinosom za zapošljavanje”, u majušnoj državi koja ima gotovo 300.000 nezaposlenih. Ako to nije maštovito, ne znam što bi bilo maštovito.

Hm, možda sam preskočio nešto bitno… Dosadašnji sustav natjecanja – za one koji su zaboravili, ili uopće nisu ni znali u kompliciranom sustavu – bio je ovakav: paralelno se igraju regionalna liga i nacionalna A-1 liga, da bi se potom regionalni ligaši i najbolji A-1 ligaši integrirali u brzopoteznu (tri utakmice tjedno) ligu za prvaka, a ostali bi igrali ligu za ostanak. Ni to nije bilo najsretnije, ali imam osjećaj da bi Savez sve želio vratiti na nekakve “početne položaje”, prije osnivanja ABA iliti regionalne lige. Bojim se da neće ići i bojim se da je previše vremena prošlo od tada, da se previše toga promijenilo – promijenilo nagore – i da se nikakvi pozitivni procesi pokrenuti neće. Tih davnih dana, prije 15 godina, kad je košarka već bila ozbiljno erodirala, pisao sam o mogućoj jedinstvenoj ligi osam, s koncentracijom kapitala i igrača, koja bi igrala četverokružno, kao o alternativi za regionalnu ligu. Petnaest godina kasnije još je manje novaca i igrača u košarci, a osniva se liga 14. S tim da se u međuvremenu stvorila i ogromna kvalitativna razlika među klubovima po svim razinama djelovanja.

Halo, pa to nitko gledati neće! Ne nakon sezone u kojoj je u polufinalu nacionalnog prvenstva oboren rekord u razlici u poenima; jedan je polufinalist pobijedio drugog polufinalista doigravanja s 56 poena razlike. Analogijom bi iduće sezone najbolja ekipa jednistvene lige 14 trebala pobjeđivati one najslabije sa 70 do 90 poena razlike. Koga to zanima? Koga zanima utakmica u kojoj jedna ekipa vodi s 40 razlike već kad se igrači parkiraju ispred dvorane?

Ovdje, kod nas, pomalo se čuju i glasovi protiv regionalne lige… Koliko god sam bio protiv nje kad je bila osnovana, sada smatram da je regionalna liga nužna za hrvatsku košarku (pišem isključivo iz naše perspektive, molim za razumijevanje, jer ne poznam dovoljno situaciju u košarci ostalih država koje participiraju), jer valja igrati protiv boljih ili sebi ravnih da bi se napredovalo. Ili barem ostalo na istoj razini. Regionalna liga – istina – konstantno pada kvalitetom, zbog nenadoknadivog odljeva igrača i pada financijske moći unutar regije, ali i u takvoj slaboj ligi Hrvatska ima tri predstavnika, od kojih su dva imala ispodpolovični učinak, s više poraza od pobjeda.

Ništa nije idealno

Jedinstvena nacionalna liga ima smisla, ali taj smisao dobija samo u slučaju promjene kalendara. Neka ima klubova koliko god hoće, uopće nije bitno, da bi sustav bio zaokružen valjalo bi igrati ovako: u prvom dijelu sezone igraju se nacionalna natjecanja, koja su izlučna za regionalnu ligu, a onda se igra regionalna liga, koja je izlučna za europska natjecanja. Što otvara nove probleme, ali… ništa nije idealno.

U realnosti, pod pretpostavkom da će regionalna liga opstati, u Hrvatskoj bi se moglo dogoditi da najbolji klub ne participira u nacionalnoj ligi 14. Zapravo, moglo bi se dogoditi da participira s juniorskom momčadi. Analizirajmo, dakle, malo tu Cedevitu, koja je u utorak povela protiv Cibone 2-0 u finalu doigravanja i na pragu je osvajanja nove titule. Iduće sezone teoretski će igrati tri utakmice tjedno – nacionalna liga 14, regionalna liga i neki europski Kup. U njihovom slučaju ta će Europa biti dosta ozbiljna, bilo da će igrati Ulebov Eurocup, ili Fibinu Ligu prvaka. I dosta će dugo trajati u Europi. Novaca imaju, stabilni jesu, ali nisu toliko bogati i ludi da imaju 18 seniorskih, kvalitetnih i skupih igrača kako bi igrali sva tri natjecanja punom snagom. Igrat će sa 100 posto ono što je kvalitetnije – regiju i Europu. A u domaćoj ligi 14 – da sam na njihovom mjestu – igrao bih s kombiniranom momčadi juniora, mladića i rekonvalescenata.

I ti će polovnjaci u lošoj konkurenciji izboriti poziciju za doigravanje, bit će četvrti, sedmi ili osmi. A onda će u doigravanja pomesti sve suparnike. Samo što će se na tom njihovom putu dogoditi i neke male neugodnosti za ostale, koji sada o tome ne razmišljaju. Recimo, temeljem ovogodišnjeg plasmana, Cibona bi mogla regularni dio lige završiti kao prva, da bi potom u prvom krugu doigravanja naletjela na osmu Cedevitu i ispala. To vam dođe nešto kao “leptirov efekt”, znate ono kad kod Pekinga leptir mahne krilima, a u San Franciscu se zbog toga dogodi lančani sudar na mostu Golden Gate. Ne može se baš sve predvidjeti, ali ponešto ipak može… Samo što će malo tko u našoj košarci preventivno djelovati. Ne teoretiziram, nego govorim iz iskustva. Poprilično bolnog košarkaškog iskustva.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO