Piše: Ahmed Hrustanović
Jučer, bez ijednog incidenta i u najboljem redu i miru pred skoro 10.000 vjernika u Banjoj Luci otvorena obnovljena Ferhadija. Rečenica koja zvuči kao iz najljepših romana. Ovu rečenicu nažalost niste mogli čuti prije petnaest godina.
Svi narodi Bosne i Hercegovine neka upamate jučerašnjih dan koji treba da posluži za primjer toleranciji i suživotu, kako se zlo s početka devedesetih nikome ne bi ponovilo.
Zlo i zločin se neće ponavljati sve dok pravda ne bude zadovoljena. Nije li nepravda tražiti pravdu? Pravda je željeti mir i suživot i blagostanje za sve građane Bosne i Hercegovine, ma ko i gdje bili.
Obim i strahota zločina
Prisjećati se nevino ubijenih civila, moramo. Nekome ne godi da se prisjećamo, ali zbog sveopćeg dobra, moramo.
U Srebrenici je genocid zasjenio brojna stradanja Bošnjaka i kao da su manje bitna ubistva Bošnjaka, ona prije jula 1995. godine. Ubiti jednog nevinog čovjeka jeste kao ubiti cijelo čovječanstvo. Koliko li je samo puta čovječanstvo ubijeno u Srebrenici?
Danas će se Srebreničani prisjetiti dana kada je njihov grad okupiran krajem aprila i početkom maja 1992. godine. U tim danima Srebrenicu su zauzele, pljačkale i na sve načine uništavale, paravojne formacije, Srpski četnički pokret i Arkanovci.
Obim i strahotu zločina koji su počinjeni tih dana, između ostalog pokazuje, i činjenica da su nekoliko starijih i iznemoglih bračnih parova koji nisu mogli da bježe, prvo otrovani hemijskim otrovima, a onda spaljeni u svojim kućama. Na takav užasan način ubijeni su Esed i Izeta Fazlić, Mehmed i Meva Salimović, Meho i Muša Vejzović, Avdo i Behka Jelkić.
Hamed Gušić, 64.-godišnji penzioner koji je prvi ubijen i jedna od privih civilnih žrtava agresije i okupacije Srebrenice 1992., je ubijen pred svojim vratima na Soloćuši, gdje je u njega ispaljeno trideset metaka, a nakon njegovog ubistva uslijedila su ubistva ostalih civila.
Ubijena je cijela porodica Suljuć, samo je ostala živa djevojčica Sanela koja nakon agresija i povratka smogla snage da podigne spomen svojoj majki Suljić Muški, svome babi Suljić Husi, dvojici svoje maloljetne braće Neziru i Nisvetu i svome tetiću Sabiru Cvrku, također maloljetnom.
Redžep Redžepović, civil, penzioner zaklan je pred bivšom samoposlugom, gdje je danas Motel „Alić“.
Strašni događaji i zločini za koje niko nije odgovarao.
Vrijeme je lijek za sve
Ima jedan stih koji kaže Aladžu i Ferhadiju porušio vjetar nije. Tako isto i ove žrtve nije odnijela poplava. Neko, ljudska ruka morala je to da učini.
Vrijeme je lijek za sve. Prije desetak godina nismo mogli otvoriti Ferhadiju, jednostavno trebalo je da prođe vremena da se smire strasti i sjećanja, ali zato jučer smo mogli.
Danas ne možemo da pronađemo počinioce ovih zločina, ali ubrzo ćemo moći. Porodice civilnih žrtava agresije u Srebrenici su poručile da će se svakog 8.maja okupljati i zvati da se počinioci kazne i pred lice pravde izvedu. Zvat će i prozivati sve dok im se neko ne odazove.
Ovo je put kojim Bosna i Hercegovina mora da ide. Ovim putem niko ne želi da izvede Bosnu i Hercegovinu na put stradanja i ponovnog pakla kakvom je prijećeno ranije. Bosna i Hercegovina mora ići putem pravde i istine, jer nikako drugačije neće uspjeti. Ukoliko se ne zadovolji pravda, ne samo počinioci zlih djela nego i svi ostali biti će osuđeni na brige, nesanice i nezadovoljstvo koje neće dati da naše društvo napreduje i bude sretno i zadovoljno.
Izvor: Al Jazeera