Piše: Zvonimir Nikolić
Na današnji dan Evropa će slaviti deveti maj, Dan Pobjede nad fašizmom. Tog dana davne 1945. godine Njemačka je potpisala bezuslovnu kapitulaciju i nakon više od 50 miliona mrtvih i 35 miliona ranjenih krenula u drugom pravcu. U pravcu obnove svega što je srušeno, uništeno, u pravcu prosperiteta.
Od tada je prošla 71 godina. Životni vijek nekog čovjeka za kojeg se može reći da je, ipak, dočekao kakvu-takvu starost. I da je nakon decenija napornog rada i truda imao sreću da uživa nekoliko godina u penzionerskin danima, rasterećen od jednog dijela briga koje imaju ljudi dok rade i da to vrijeme posveti maksimalno možda svojoj djeci i unučićima. Pa kada dođe onaj dan da ide na drugi svijet u sebi pomisli… pa dobro… dočekao sam i ovo.
Svaki ratni (partizanski) film koji sam kao dijete odgledao sa svojim roditeljima je završavao riječima mog oca: “Ne ponovilo se vala više nikada i nikome. Moja djeco, svako od nas bi mogao knjigu napisati o svemu što je preživio tih godina.”
Brat i ja nismo imali dovoljno godina da razumijemo te riječi, pa ne znam za njega, jer je stariji od mene, ali sam siguran da sam ja negdje duboko u sebi zamišljalo kako, ipak, ne bi bilo loše da opet negdje pukne, pa da ovaj put nas dvojica kad još malo porastemo preuzmemo uloge Valtera, Dimnjačara, Zavatonija, Joje ili doktora Mladena. Jer, bili smo djeca, premali da bismo shvatili očeve riječi i još manji da bismo shvatili šta je rat.
Samo Nijemci ratuju
Sjećam se da je jedne godine naš otac putovao poslom u Njemačku i meni donio igračku, divan crveni autobus na navijanje. I sjećam se da sam plakao kada je pošao na put, jer sam čuo na vijestima da je rat u Vijetnamu, a u mojoj maloj glavi Vijetnam je bio negdje u Njemačkoj. Jer ja sam mislio da samo Nijemci ratuju.
Kroz istoriju ljudske civilizacije vođeni su mnogi ratovi. Neki su čak bili i besmisleni, ničim izazvani i bez ikakve potrebe je jedan dio ljudi napustio ovaj svijet misleći da se borio za neki cilj. A ja? Nisam ni sanjao da ću jednog dana dočekati rat jer nakon onog užasnog o kojem je moj otac pričao, trebalo bi da su se ljudi opametili. Ali ipak nisu.
Dočekao sam ga i ja. I skoro svaki dan u svijetu ga dočekuje neko drugi, ko je možda isto razmišljao. Da se rat događa negdje drugo.
Da su ljudi evoluirali na viši stadij svijesti i da je rat najgora moguća varijanta rješavanja nekog pitanja, nesporazuma ili problema. Ali nije. Rat je uvijek nekome potreban. Ratovima se unosi nemir, uvodi mržnja kao trajna kategorija, a na svakom ratu neko dobro i zaradi. Koga briga za one majke koje će do kraja života plakati za svojim sinovima, plakati što nikada neće svoje unuče uhvatiti za ruku i odvesti na sladoled. Njihova djeca su samo šteta nekih usijanih glava koje će nas na kraju ubijediti da je sve to ružno što se dogodilo, sav onaj jad koji smo preživjeli i sva ona djeca koja su izginula, zapravo, bilo neophodno… za naše dobro!
A je li?
Je li trebamo već 21 jednu godinu samo obnavljati ono što je srušeno? A da se nikada ne upitamo zašto je uopšte uništeno? Jer kome je smetao Stari most, kome Ferhad-pašina džamija, kome Vijećnica. Kome su trebala nepregledna groblja naše mladosti? Kome?
Samo onima koji su nas ubijedili da nam je komšija i prijatelj drugačiji od nas? I da ne možemo zajedno. I da se trebamo podijeliti.
Ali kako da ja podijelim svoju djecu? Kako da ne volim druga s kojim sam odrastao samo zato što mi je neko rekao da je drugačiji? Kako da ne volim komšiju koji jučer nije htio odvesti svoje dijete na Igman, a da ne povede moju kćerku i unuku? Je li on drugačiji od mene? Po čemu?
Rat je bio i prošao. Šta se dogodilo svi znamo. Ali je li konačno došlo vrijeme da opet krenemo zajedno? Da gradimo umjesto da rušimo? Da se prestanemo prebrojavati na ove i one i cijelom svijetu možda damo primjer. Da mogu živjeti svi zajedno i da je ta raznolikost samo Božji dar, a ne razlog za sukob. Ili ćemo čekati da nas opet neka katastrofa ujedini? Da sačekamo neke nove poplave ili zemljotrese, pa da shvatimo da, ipak, možemo zajedno. I da nije bitno kako se zove onaj što ti je donio hljeb na vrata. Da je to donio čovjek!
Još koja godina i svoj život ću i kalendarski moći podijeliti na dva dijela. Biće isto godina koje sam živio prije rata u miru i ovih koje živim poslije rata u nekom prividnom miru. I siguran sam da su one prve bile sretnije. Ne zato što sam bio mlad, nego zato što smo u onim prvim bili samo ljudi. Sarajlije, Banjalučani, Mostarci, Zeničani, Tuzlaci, Bišćani, Trebinjci. Nismo imali dvije škole pod jednim krovom, ali smo imali ljude koje smo cijenili prema poštenju i drugarstvu, a ne po imenu i vjeroispovijesti.
Fašizam u glavama
Je li došlo vrijeme da pobijedimo i fašizam u svojim glavama? I da svojoj djeci ostavimo nešto više od dugova, ruševina i mržnje? A da i mi dočekamo koji penzionerski dan kao onaj sa početka priče.
P.S. Kao i moj otac i ja imam razlog da kažem, ne ponovilo se više nikada… i nikome. A ponavlja se, nažalost.
Nadam se da će naša djeca biti pametnija i da neće iste stvari govoriti svojoj djeci. I njihova djeca svojoj.
Izvor: Al Jazeera