Piše: Arduana Pribinja
“Dobro se držim”, rekao mi je Mustafa Akyol, odgovarajući na pitanje o slobodi medija u Turskoj. Akyol je turski pisac i ugledni novinar čije kolumne, između ostalih, objavljuju Washington Post, The Washington Times, The Wall Street Journal, Huffington Post i El Monitor.
U njima ni najmanje ne laska vladajućem AKP-u niti turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu. Kaže mi da se smatra sretnikom jer su njega slobodni stavovi koštali samo kolumne u Daily Staru, dok su neke od njegovih kolega, napisane ili izgovorene riječi, koštale slobode.
Doktorica Sema Yetis mi je, pak, rekla da je tek zahvaljujući AK partiji dobila svoju slobodu. Krajem 1998. bila je prinuđena da bira između marame koju nosi i medicinskog studija u Istanbulu. Zbog toga je napustila Tursku i studij završila u Azerbejdžanu. Tek 2011. godine Vlada Turske pokrivenim ženama dozvoljava rad u državnoj službi, pa ova mlada žena konačno, u svojoj zemlji, radi posao za koji se i školovala.
‘Lukavo smišljena strategija’
Krajnje podijeljena mišljenja o vladajućoj AK partiji i njenom osnivaču, danas predsjedniku Turske, donose i tamošnji mediji. Ili se lik predsjednika veliča, a svaki njegov potez odobrava, ili se naziva diktatorom i čovjekom koji ne preza ni od čega u želji da za sebe prigrabi više vlasti i ovlasti.
Ovi drugi, ove su sedmice dobili novi povod za argumentiranje svojih stavova. Parlament je dvotrećinskom većinom podržao prijedlog AK partije za ukidanje zastupničkih imuniteta. U najkraćem, to znači da će oni parlamentarci koji su se ogriješili o zakon i protiv kojih se vode istrage, sada moći biti sudski gonjeni i tokom trajanja njihovih mandata.
Ljevica tvrdi da to samo u teoriji zvuči primamljivo, a da se u pozadini krije lukavo smišljena strategija koja treba dovesti do stvaranja uvjeta za promjenu Ustava i uvođenja predsjedničkog sistema. Evo i kako to pojašnjavaju: Zastupnici prokurdskog HDP-a već su pod sumnjom za povezanost s PKK-om, prokurdskim militantima koje Turska vlada smatra terorističkom organizacijom. Kritičari usvojenih izmjena zakona tvrde da će sada jedan dio zastupnika Narodne demokratske stranke (HDP) biti uhapšen pod sumnjom za povezanost s terorizmom, potom će se raspisati mini izbori, a mjesta uhapšenih zastupnika popunit će zastupnici AK partije i tako stvoriti sigurne uvjete za dvotrećinsku većinu potrebnu za promjenu Ustava i uvođenje predsjedničkog režima koji priželjkuje turski predsjednik.
Neki mediji pišu o tome da je ovosedmično glasanje pokazalo sve veću povezanost AKP-a i MHP-a te da bi i bez ranije opisanog scenarija, uz podršku Stranke nacionalnog pokreta (MHP), Stranka pravde i razvoja (AKP) mogla do sigurne izmjene Ustava. Naime, amandman te vrste zahtijeva dvotrećinsku većinu, što će reći najmanje 367 od ukupno 550 glasova parlamentaraca, a za skidanje imuniteta zastupnicima u Turskom su parlamentu podignute 373 ruke.
Politička ranjivost
Neki, pak, pišu da Erdoganu ne trebaju izmjene Ustava jer je samoinicijativno već prešao ovlasti koje po trenutnom Turskom ustavu ima predsjednik te zemlje.
Ono što je fakt je da Recep Tayyip Erdogan ne krije da je uvođenje predsjedničkog sistema njegov politički cilj, no on ga, kaže, želi iz praktičnih razloga. AK partija je na junskim izborima prošle godine, ipak, pokazala političku ranjivost, a Erdogan smatra da koalicije mogu zaustaviti ili usporiti velike reformske promjene koje su dio programskih ciljeva te stranke. Također, tvrdi da bi takav sistem, smanjenjem glomazne administracije, napravio i ogromne uštede.
Koliko god sam se trudila, u “opozicijskim medijima” nisam pronašla ova pojašnjenja. No, pronašla sam mnogo tekstova o tome kako je predsjednik s puta, ka svom cilju, sklanjao sve one koji se s njim nisu u potpunosti slagali. Ili kako ovdje pišu, sve one koji mu nisu bili potpuno odani.
Teško je reći da mu Ahmet Davutoglu nije bio odan, ali je jasno da se njih dvojica nisu u svemu slagala. Imali su podijeljene stavove o pitanju Centralne banke, kamatne politike, Davutoglu je dizao glas protiv pritvaranja novinara i pokretanja postupaka protiv slobodnih intelektualaca.
Očito je da se nisu slagali ni o pitanju treba li Turskoj vizna liberalizacija, a na listu “grijeha” mu se dopisuje i to da se nije dovoljno zalagao za predsjednički sistem.
Hoće li se za predsjednički sistem zalagati Binali Yildirim, čovjek kojeg na izborima 2014. većina građana Izmira nije željela za gradonačelnika, a sada postaje turski premijer? Je li predsjednički sistem za Erdogana mač s dvije oštrice, jer ima pravo na samo još jedan predsjednički mandat?
Izvor: Al Jazeera