Piše: Zvonimir Nikolić
Kada bi me neko pitao koji mjesec u godini najviše volim, odgovor bi uvijek bio Maj! Maj mi je nekako prekretnica nakon duge zime i prevrtljivog marta i aprila. A i svašta nešto se potrefilo u maju. Slavi se Praznik rada 1. maj, pa smo svojevremeno u maju imali i Dan mladosti a sticajem okolnosti jedno vrijeme je bio aktuelan i Dan žalosti.
Svi mi koji smo relativno starija generacija ili kako bi sportskim rječnikom rekli „igramo drugo poluvrijeme života“, sjećamo se Dana mladosti. To je bio 25.maj, dan koji je zvanično proglašen i Titovim rođendanom iako je kako kažu bio zapravo rođen sedmog maja. Štafeta u kojoj je bila čestitka za rođendan voljenom drugu Titu bi krenula dobrih 20 do mjesec dana ranije i obilazila bi sve gradove bivše Jugoslavije.
Uvijek bi krenula iz nekog drugog grada putovala je rijekama, morem, jezerima a obavezno bi obišla i mjesta velikih bitaka i tekovina Titove Jugoslavije. Mladi ljudi bi nosili štafetu a u nekim većim gradovima po dolasku štafete bi bio organizovan i slet. Kao uvod za onaj pravi veliki slet u Beogradu. Štafetu su nosili najbolji omladinci, sportisti, radnici, svi oni koji su se na neki način iskazali svim predanim radom.
Omladina se družila i imala je svoj dan. Centralna manifestacija bi uvijek bila u Beogradu na stadionu JNA tj. slet, gdje bi usplahireni omladinac najčešće zaboravio čestitku koji je trebao izgovoriti Titu, a njegovo zbunjenost i zamuckivanje gotovo uvijek bi publika na stadionu ispratila aplauzom podrške. Na terenu su se smjenjivali rodovi vojske koji su tijelima pisali „Mi smo Titovi, Tito je naš“, „Tito to smo mi“, zatim bi omladinke i omladinci iz cijele Jugoslavije slali iste poruke sa terena pune ljubavi prema voljenom Titu, zajedništva, bratstva-jedinstva pa čak i nesvrstanosti. Neki kažu da je zadnja štafeta je svoj put kroz Jugoslaviju imala 1987 a neki 1988 godine.
Ja se zaista tačno ne sjećam, samo znam da smo se stalno kleli da nećemo skrenuti sa Titovog puta i da će i poslije Tita biti Tito.
Nakon toga, nije više bilo ni Dana mladosti ni Titove štafete.
A ubrzo nakon toga više nije bilo ni Jugoslavije.
Nikada se nisam ni približio mogućnosti da nosim Titovu štafetu, a opet, gledajući sa ličnog aspekta, za moju porodicu i mene, najupečatljivija Štafeta mladosti je bila 11.maja 1985 godine. Taj dan smo u sarajevskoj Opštini Centar, moja buduća supruga i ja, jedno drugom izgovorili sudbonosno DA. I dok smo mi i svjedoci potpisali sve što je trebalo, dok smo ispucali nekoliko filmova iz fotoaparata, dok su kum i kuma pobacali bombone i sitne pare okiupljenoj djeci ispred Opštine i poplaćali instant fotografije onima što su Polaroid aparatima slikali na svoju ruku pa poslije tražili pare, centar grada je već bio blokiran zbog dolaska Štafete.
Na uporno insistiranje i molbe mog oca, punca i još nekih „delegata“ sa svadbe, pustili su nas da ipak obiđemo krug oko Vijećnice. Tako je svadbena kolona tog dana uz buku sirena sa automobila ispraćena od prolaznika koji su stajali na trotoarima, mahali zastavicama Jugoslavije i čekali dolazak Štafete koja je kroz Sarajevo nastavljala svoj put prema Beogradu.
Nova era
Čim je prestala Štafeta i Dan mladosti, naviknuti valjda da se nešto nosa, pojedini su se brzo presvukli pa su počeli nosati kosti nekakvih svetaca, nekakvih zaslužnih ljudi iz prošlih vremena, nekakvih mučenika, pa je i to sve na neki način moglo nagovijestiti da će završetkom štafete i Dana mladosti, uslijediti krvavi sukob u kojem će se i dan danas prebrojavati kosti ubijenih ljudi. Najčešće mladih.
Vjerujem da još uvijek postoji jedan dio ljudi koji se ( kao i ja ) sa nostalgijom sjeća tih vremena. Kada to negdje spomenem, obično mi kažu da patim za vlastitom mladošću. A to ipak nije razlog. Mislim da je puno veći razlog to što je ondašnja mladost imala puno veće mogućnosti, veću perspektivu i relativno bolje uslove i za život i za školovanje. Školovanje koje bi im omogućilo relativno pristojno radno mjesto i solidnu zaradu, radno mjesto koje bi im omogućilo rješavanje stambenog pitanja, zdravstveno i penziono osiguranje i sl.
Siguran sam kada bi današnja mladost imala takve mogućnosti kao ona nekad, da se nikada niko sa nostalgijom i sjetom ne bi sjećao onih dana.
Današnja mladost, nažalost, svoju sreću i budućnost vidi negdje drugo.
Mi starije generacije koje pamtimo puteve Štafete i Dane mladosti, sve manje razmišljamo o daljoj budućnosti i penzionerskim danima. Relativno zadovoljni što sa 50 i kusur godina još uvijek liječimo samo razne reumatične bolesti kao posljedice ratnih zbivanja i što zapravo dobar dio nas ni ne zna svoju pravu dijagnozu.
A i mjesec maj zadnjih godina sve češće pamtimo po poplavama, kišama i sivim danima.
Izvor: Al Jazeera