Biciklom od Tadžikistana do Japana

Dušanbe je grad sa tradicionalno ogromnim centralnim trgom (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Dado Delić

Kao što to jedna ruska poslovica lijepo reče “jedno danas vrijedi, više nego dva sutra”, odlučio sam da ostanem još jedan dan u Dušanbeu i vidim kakvi su mi izgledi u dvoboju sa sudbinom. Iako sam u momentu dok ovo pišem, već trebao voziti negdje u pravcu Pamira, znao sam da su iznenađenja moguća u zadnjem momentu, a izgledi u ovakvim situacijama, većinom na mojoj strani.

Na kraju se ona ruska s početka teksta ispostavila tačnom. Dobio sam poziv od lokalaca, Džemile i njenog cimera, da prespavam kod njih. Uz to, pakujući se u Green House hostelu gdje se skuplja vascijeli tuđinski svijet, upoznao sam profesora Nijemca, koji sa grupom srednjoškolaca iz Kirgistana istu večer ima predstavu na univerzitetu. Uz poziv da dođem na predstavu, dobio sam i poziv da kada dođem u Biškek, glavni grad Kirgistana, budem njegov gost.

Treći je dan od mog dolaska u Tadžikistan, i plan se već promijenio. To je u suštini cilj svega ovoga. Ovo putovanje me vraća meni samom. Dopušta mi da se ponovo oslonim na sebe, na instinkte, da aktivno posmatram stvari oko sebe i budem ih svjestan.

Kroz razgovor i živu riječ, da otvaram sebi vrata kroz daleke i te meni nepoznate svjetove, ponovo bivam iskonski i nešto kao pradavni osjećaj u nama koji se osjeti prilikom zurenja u vatru i slušanja pucketanja suhih grana u mrtvilu noćne tišine. Upravo taj osjećaj da držim konce u svojim rukama, vladam sobom i svojom sudbinom, a opet ustvari ne vladam ničim, me plaši, ali i ujedno čini živim.

A priroda! Ona je tu i radi u moju korist. Ja je konzumiram neposredno, grabim njenu vodu, prepuštam brzacima da me nose i uživam u njenim tvorevinama. Ja odjednom pričam ruski, borim se, hvatam se u koštac sa riječima koje nose potpuno drugo značenje, a opet isto zvuče.

Mnogo su srdačniji od Uzbekistanaca i znatiželjniji. Pričam sa ljudima o svemu i svačemu. Ono što je meni zanimljivo jeste taj običaj, da kada se naveče izađe u bar, pije se alkohol dobrih sat – dva, a nakon toga se naručuje čaj. Usred zabave. Nakon čaja, ide sljedeća runda alkohola i tako unedogled.

Interesuje ih odakle sam i većina je čula za BiH. Naši “ambasadori” [Edin] Džeko i [Miralem] Pjanić, imaju najviše zasluga za to i pokoji diplomata koji zaluta na ulice u pauzama prilikom bavljenja za Bosnu i Hercegovinu, naravno, krucijalnim stvarima.

Nakon Dušanbea, dolazi Pamir i ne tako laka dostupnost interneta. Ipak  kažem, čujemo se uskoro. Sada odoh da popijem svoju dozu rođendanskog čaja. Do slušanja, neka umre smrt!

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO