Piše: Nađa Diklić
“Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove. a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist. Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant. Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni.”
Martin Niemoller, zapis na monolitu New England Holocaust Memoriala u Bostonu
Prvo te označe jer si druge vjere. Onda te ostave bez posla. Poslije te ostave i bez stana. Nakon toga ti ubiju majku sa dva šaržera metaka dok klanja na pustekiji. Brata ti živog zapale… Pobiju 25 članova uže porodice, jer su drugačiji.
U ovom slučaju muslimani, Bošnjaci.
Kažu da je “insan životinja koja svašta preživi“. Da, možda su u pravu. Ali, može li zadržati i ponos nakon svega?
Ovo je samo jedna od mnogih priča u jednom od najsurovijih ratova, gdje nije mnogo uvažavano drugo i drugačije. Dapače, uništavano je da se zatre svaki trag.
Priča o prosječnom Banjalučaninu koji pokušava da vrati svoj stan već 18. godina! Mnogi sugrađani će ga prepoznati, ali ime nećemo objaviti (poznato redakciji), jer se i dalje boji za svoju sigurnost.
Sve ovo je E. J. preživio. I smrt majke i brutalno masakriranje brata… I hodanje po najvećoj masovnoj grobnici u Europi nakon Drugog svjetskog rata- prijedorskoj Tomašici.
Političari i Ferhadija
Sada samo hoće da ostane u stanu koji je dobila njegova rahmetli majka u doba socijalizma od banjalučkog Narodnog pozorišta i kao dobitnica “Šestoaprilske nagrade” Grada Banje Luke, jednog od najvećih priznanja koje Banja Luka daje zaslužnim građanima.
Da, to je ova majka sa početka priče u koju je neko sasuo bez milosti dva šaržera metaka, 1992. godine u Prijedoru.
Sada je njen sin u svom stanu, za koji opet tvrde da nije njegov. Prvo mu je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica RS-a vratilo stan, koji je godinama koristila Srpkinja iz Drvara. Sada je banjalučki povratnik dobio novu odluku Okružnog suda da stan, ipak, nije njegov.
Deložiraće ga u utorak, 12. aprila.
A kod nas u Banjoj Luci sve po planu. Otvara se džamija Ferhadija, jedan od simbola grada. Prelijepa. Obnovljena i prkosna.
I doći će svi. Bošnjački, hrvatski i srpski političari… Prošetaće se Banjom Lukom političari. Pričati o miru, suživotu i pomirenju. Priče koje smo čuli, aman svaki put kad se nešto ovako dešavalo.
Da, doći će i bošnjački političari. Isto pričati o pomirenju i suživotu. Od Dodika smo davno navikli da minimizira žrtve i zločine u RS. Predstavnici Bošnjaka, muslimana iz RS-a će opet pozvati na povratak, mir i dijalog. Jer, valja „saburati“.
Oduzimanje sjećanja
A gdje će tada biti E.J.? Musliman i Bošnjak, koji je već otvorio vrata svim tim ljudima koji su trebali štititi njegove interese, a nisu.
Povratnik, jer su mu rekli da će „biti bolje“. Miran, jer više ne zna šta će, a ni kud, nakon 12. aprila. On je “odsaburao“ svoje. I smrt majke, umjetnice. I da zna da mu je brat zapaljen, polako. Kao životinja, a ne ljudsko biće. Za stan čeka odluku Ustavnog suda BiH koji ima desetine hiljada neriješenih predmeta. Čeka već tri godine.
Gdje će biti E. J.? Na ulici u sopstvenom gradu, izbačen iz sopstvenog stana?
Oduzmu li mu taj stan, uzeće mu i sjećanja na djetinjstvo. Rahmetli majku, rahmetli oca, rahmetli brata. E, to on ne da. Prkosno brani svoja sjećanja koja su ostala kao duhovi u stanu od tridesetak kvadrata.
I stoji i čuva svoje, bori se sa advokatima, sudovima, sjećanjima na „svoj grad“, svoj stan u kojem čuva svoje djetinjstvo, svoje uspomene.
Da li iko, prećutno, ima pravo da zgazi ovog čovjeka, koji do sada nije posrnuo?
Izvor: Al Jazeera