Ima jedan grad

Lijepo je znati da postoji jedan grad koji se voli i kada nisi u njemu rođen (Al Jazeera)
Lijepo je znati da postoji jedan grad koji se voli i kada nisi u njemu rođen (Al Jazeera)

Piše: Nataša Gaon Grujić

Ima jedan grad koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Ima jedna grad koji ti se ugnijezdi u srcu i duši i ne mrda. Uvijek je tu.

Ima jedan grad koji je voljen.

Kažu ko se jednom napije vode na Baščaršiji pored Begove džamije, opet će mu se vratiti.

Taj grad je Sarajevo.

Mada eto i ja sama, moram priznati, često upadnem u vlastitu zabludu da, samo zato što sam rođena Sarajka, ljepše i više volim Sarajevo. Jedna mlada djevojka Suada, i jedan, tada, mladić Vladimir mi šalju savim drugačiju poruku.

April 1992. u Sarajevu

Njihova imena uvijek će ostati vezana za Sarajevo, njihova imena će uvijek biti vezana sa sarajevske aprile.

Vladimir Perić Valter rođen je u Prijepolju. Valter je bio antifašista, partizan. Imao je samo 26 godina, kada je poginuo u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva. Do tada, ostao je na čelu brojnih ilegalnih akcija u Sarajevu. Valter je bio hrabar mladić, tog 6. aprila 1945. sa grupom svojih saboraca čuvao je električnu centralu. U toj borbi prekinut je njegov život. Iza njega ostala je danas uništena zgrada nazvana po njegovom imenu koja tužno opominje da se kolo zla okreće i ponavlja. Iza njega ostala je legenda o Valteru. Ostao je film “Valter brani Sarajevo” i one poznate rečenice:

 „Od kad sam u Sarajevu tražim Vatera, nisam ga našao. Sada kada odlazim, znam ko je on.“

„Znate ko je Valter, odmah mi recite njegovo ime?!“

„Pokazaću vam ga.“

„Vidite ovaj grad.“ A onda se ukaže Sarajevo u svoj svojoj ljepoti. „To je Valter!“

Od tog 6. parila 1945. godine kada je Sarajevo oslobođeno, Sarajevo je uživalo samo 47 godina u miru. Ne sjećam se da je april bio ljepši nego te 1992. godine. Samo je tih par dana aprilskog proljeća imalo boje, sve ostale dane  bojile su boje neizmjerne tuge.  Ne znam zašto, ali ostalo je u sjećanju boja neba, klepet tramvaja, Veliki park, jedna klupa. Ostalo je u sjećanju da su tada u Sarajevu studirali mladi iz svih gradova, tadašnje, bivše Jugoslavije. Među njima i jedna lijepa Dubrovčanka – Suada Dilberović.

Dubrovčanka koja je branila mir

Koliko se Sarajevo zavoli, uplete u biće, dovoljno govori da je jedna Dubrovčanka, lijepa kao to davno proljeće prije tačno 24 godine, samo svojim tijelom,  ne tako daleko od Valterove centrale, branila mir, branila Sarajevo. Suada je tog 5. aprila 1992. godine imala samo 24 godine.

Nemojte misliti da sam zaboravila Olgu, nemojte misliti da sam zaboravila građane Sarajeva, ne nisam, ali danas ne pišem o nama.

Danas pišem o jednoj ljubavi prema Sarajevu, o ideji koja je za ovo dvoje mladih ljudi, mada u različitim godinama, istorijskim kontekstima, bila ista – oboje su se borili protiv fašizma.  Za njih dvoje zajedničko je i to da nisu  bili rođeni u Sarajevu, ali su ga toliko voljeli, da su za Sarajevo i mir, dali svoje mlade živote.

Danas most na kojem je ubijena Suada nosi njeno i Olgino ime.  Vladimir Perić Valter ima svoju ulicu i skromu bistu, a oboje su zaslužili puno više.

Zato vama posvećujem ovaj tekst.

Tužni su moji aprili, ali je lijepo znati da postoji jedan grad koji se voli i kada nisi u njemu rođen.

Ja ti, grade moj, želim da živiš bez rata, da se ovo kolo zla što se ponavlja svaki put krvavije i okrutnije zaustavi… da te zavole neki novi mladi ljudi, ali da za tebe ne ginu, jer vidite ovaj grad – To je Valter, to je Suada…

Hvala vam oboma.

Izvor: Al Jazeera 



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO