Piše: Božidar Andrejić
Kad sam se 13. aprila vratio sa beogradskog Novog groblja sa kremacije Dr. Nebojše Popova (1939-2016) bio sam sasvim siguran da davno zamišljeni tekst o toj polici ne može da ide bez Nebojšinog štapa.
Godinama sam nosio u mislima “telo” ovog teksta, ali sam odustajao od njegovog zapisivanja usled bojazni da mi se ne zameri pretencioznost. Ili možda više stoga što nije bilo dovoljno jakog povoda, pa ni dobre poente. Mada me ta polica svakodnevno podsticala.
Nekoliko puta mi se činilo da srpski izbori mogu da budu zgodna kopča, ali ni to nije bilo dovoljno ubedljivo uprkos prenemagalačkoj učestalosti s kojom ih Vučić reprizira.
Konačno, sve se složilo polovinom marta prilikom poslednjeg susreta sa Popovim pred promociju njegove poslednje, a prve memoarske knjige “Kako smo dospeli dovde”, napisane posle dva povratka iz “kliničke smrti”, kad je pokušao da proveri šta mu “je ostalo u glavi nakon što su ga izdali i srce i pluća”.
Kupio sam knjigu i on mi je na njoj, uz kraći razgovor i nekoliko zajedničkih cigareta, napisao: “Boži, prijateljski N. P.”
Dvadesetak dana potom, Nebojša je umro, nekoliko sati nakon što mu je pozlilo tokom planiranja nove serije njegovog časopisa Republika pa je saradnika i cimera zapitao – “hoćemo li sad štamparu ili lekaru?”
Pretinac za knjige sa posvetom
Nikad nisam brojao knjige u svojoj biblioteci, ali oduvek znam da je među njima više onih čijem sam izdavanju nekako kumovao, te onih koje su mi, uz posvete poklanjali prijatelji, poznanici, mladi pisci s nadom u uspon…
Tu ima i knjižuljaka dobre i loše poezije, knjiga koje su izdate “žali Bože papira”, zbornika sa festivala poezije, pa i takve poput zbirke nekog “ujevićevca” iz Splita posvećene devojci iz Tuzle u koju je bio smrtno zaljubljen, a godinama potom se ispostavilo da je i mene u odnosu na nju pogađalo nešto slično, samo manje smrtno… Ukratko, mnogo ukoričene prošlosti i nostalgije.
No, da se ne prenemažem – neke vrednije knjige, pa i posvete, ipak sam nekako izdvajao u svem tom neredu.
I, pre dvanaestak godina kad se skrpilo nešto para, više na bazi uverenja da će u Srbiji zaista poći nabolje i u želji da stimulišemo kćer, studenticu arhitekture, isprojektuje nam ona i nekoliko polica za knjige. A jednu baš modernu, ali da stoji tako kako stoje one što se na oveštalim TV-snimcima vide u pozadini kad se snimaju izjave “pametnih” sagovornika i analitičara. Znate, ono: on ozbiljan, a iza rafovi debelih knjiga koje ćutke potvrđuju autoritet izgovorenog.
Činiće vam se da je digresija, ali nije, sledeće reči su baš u vezi sa nastavkom ovog teksta, a za početak su u vezi samo sa mladom arhitekticom i našim prevarenim uverenjem da će Srbija napredovati: prva je “masterizovala” studije jednom ovde i još dva puta u Španiji, ali se ulila u reku “odlivenih mozgova” i sad “srećno radi” kao stjuardesa na srednjem istoku. A Srbija je, videćete pri kraju, (p)ostala jedanaesta kanta za smeće.
Elem, na nekoliko centralnih pretinaca te police, malo namerno, malo slučajno počeo sam da izdvajam knjige sa posvetama javno relevantnijih ljudi.
I jednom, kad sam brisao prašinu i proveravao ima li tu pravih knjiških moljaca, na dve knjige, jednoj Nenada Čanka i drugoj Vuka Draškovića iznad potpisa poklonodavca uočim istovetnu posvetu – “Prijatelju i saborcu Boži”.
Najpre sam šaljivo taj deo počeo da zovem policom saboraca, ali je saboračko preispitivanje ubrzo odnelo šalu. Počela je da me kopka misao – kako to da me kao saborca i zašto baš saborca vide tako različiti borci? ‘Ajde, ljudski i prijateljski, mogao bih da razumem neki zajednički fluid. Ali saboraštvo – osim za demokratiju u najširem smislu – nešto mi tu ipak ne ide… Nekako kao da te veže i za politiku i ideologiju i kad ti do toga nije. Da li je to znak da i ti poput njih i njima sličnih “možeš sa svakim”?
Moljac kao crv sumnje
Hajde i da ostavim na miru ovu dvojicu. Čanku sam se “odužio” ubrzo posle te posvete kad je snimio CD sa Karleušom, a ja se u jednom tekstu zgranuo kako čovek koji napiše tako dobru knjigu – a jeste bila – može da sebi dozvoli taj duet. A on se malo, isto javno skrušio, da bi posle počeo da ojca po blebećućim tokšouovima, pa čak o’šo i u rialiti… Sa Vukom sam u “labavoj koliciji”, uz veliko razumevanje za njegove (pro)mene.
Pravednički moljac “posveta” iz tih knjiga počeo je da me grize kao da je onaj crv sumnje. Počeo sam da prebiram ko bi sve od te fele mogao da me, bez mog pristanka, nazove slično. Boris bi Tadić možda napisao “mom prvom uredniku”, što nije baš netačno, ali u stvarnosti nije “zvučalo” kako zvuči kad on to u nekom društvu kaže da se čuje kako njemu odgovara. Dačić bi, recimo, da je napisao knjigu, i da mi je ponudi, ako bih smatrao pristojnim da je, posle svega, uzmem napisao “mom prvom novinarskom mentoru”, kao što je umeo kojiput da uzvikne kad se obretnemo na istom “iventu”. Ono o mentorstvu, takođe nije neistinito, ali pruža osnova za razmišljanje i o blamu, nevažno čijem…
Ili, i Momčilo Perišić me jednom “saborački” zvao na neki “privatni” sastanak na koji nisam otišao, a za koji sam nedavno negde pročitao da je bio zamišljen kao konsultacija o “državnom udaru”. Zamislite tek takve saborce…
Ili, ne dao Bog – Šešelj. Čak sam imao u biblioteci, dok mi nije nestala, jednu knjižicu s njegovim uredničkim potpisom koja se, zamislite, otprilike zvala – “antologija sarajevskog roka”.
U nekoj kombinaciji stvarnosti i horor-mašte na njegovim kasnijim knjigama pisanim na kubike, mogao bi da napiše “mom drugu iz vojske” (čita se – “dvugu”), sintagmu koju je, posle vojske koristio kad god me sretne. I kad je došao da podrži nas novinare prognane iz Borbe u vreme kad nije bio u Miloševićevoj milosti, ali uvek na lažljivi način, s cinizmom da nešto doda, izmisli i izokrene. Kao na suđenju Danasu, za uvredu lično njemu, a po “njegovom zakonu” kad je sudiju uveravao da je “njegov duševni bol utoliko veći što mu ga je naneo list čiji je jedan od osnivača njegov dvug iz vojske”.
Inače, u njegovom slučaju istina je da se u vojsci nismo družili – moglo mu je pasti na pamet da smo saborci zbog tekstova koje sam, dok nije baš poludeo, a bio u nemilosti, pisao ili puštao u novine kao urednik u njegovu odbranu.
E, ali takvi prevrtljivci to lako zaboravljaju. Kad im ne odgovara. On bi, kad se izvežbao u pozivima na iseljavanja i proterivanja, mene kao izdajnika pre izbacio iz kuće da u nju unese tone svojih sabranih dela …
Njegov drastičan primer kurvarluka u ime sopstvenog interesa samo pokazuje da u politici toga istog uvek manje ili više ima kod manje-više svih. I možda najbolje pokazuje da ne pravim magarca od komarca kad sam ovako počeo da razmišljam o polici saboraca.
Politički ‘saborci’ i novinarska profesija
Pred svim tim saborcima što mi se maju po glavi i nad glavom, ili mi neki pak “rade o glavi”, nije utešno ni uverenje da su oni u tu svoju “titulu” poverovali usled malog razloga: moja se profesija i lični i žurnalistički principi, eto u nekom delu života i rada ukrstila sa nekim od ciljeva, ili pre će biti interesa poznanika i prijatelja, ili, pre će biti – sagovornika iz politike.
Oni krenuli protiv vlasti da bi je oborili i došli na njeno mesto, makar ne promenili ni njene metode ni strukturu. Ili da bi možda vlast koju imaju zadržali, takođe, možda zadržavajući i njenu okoštalost. A novinar im se u nekom trenutku našao rame uz rame kao neko ko je protiv svake nevaljale vlasti koju kao profesionalac mora kritikovati.
Kakva je onda priroda tog “saboraštva”, ne misli li možda neko od takvih saboraca da je novinara kupio i umekšao da ne bude kritičan i prema njemu kao što je bio prema onom, u onoj borbi u kojoj je novinar viđen kao saborac?
U tome bi se malo vredeo ljudski odnos koji uvek podrazumeva iskrenost, već onaj politički što, bar ovde na Balkanu, na duhovnom Levantu upravo baš ljudskost ne uzima u obzir.
Pa, da li je uopšte i ono “dodirivanje ramenima” u velikim ciljevima možda svedočanstvo o mom sopstvenom kurvanju u partijskim bordelima postsocijalizma, ili su neki od stvarnih, imaginarnih i uobraženih saboraca toliko ševrdali da su se usled toga putevi njihovog kurvarluka neminovno ukrštali sa mojim koji sam se držao pravca i principa?
I, da ne zaboravim, gdegod ovde kažem nešto u prvom licu, mislim u množini, na nas – novinarčad u tranziciji. Jer, sve ovo objašnjava i one etikete koje se često prišivaju raznim medijima i redakcijama, bar onima u kojima sam bio: ako se samo jedan profesionalni cilj poklopi sa nekim partijskim i političkim, nedobronamerni će odmah povikati – “ua, vi ste njihovi”.
A onda, posveta Nebojše Popova
I onda, kao suprotnost svemu ovom dolazi taj poslednji razgovor sa Nebojšom Popovim. Njim samim kao antipodom mnogo čemu kvarnom i lažljivom u javnim poslovima u kojima sam se dodirivao sa nizom nezaobilaznih likova srpske nomenklature.
I njegova posveta.
Čim ju je pomalo drhtavo ispisao, sve ovo o čemu sam napred pisao, prošlo mi je kroz glavu.
Moram da zaboravim dosadašnju policu saboraca.
“Prijateljski. N. P.”
A sarađivali smo u jednom periodu buđenja demokratije bez ideje da se uz to treba “dokopavati i vlasti.” Možda je za anale, čak još interesantnija epizoda iz sredine osamdesetih kad ga lično nisam poznavao, kad je preko prijatelja do mene došla ideja da bi redakcija koju sam vodio mogla da objavi njegovu knjigu o 1968. Nismo se sreli, dogovorili smo se – pozitivno – telefonom, čak je u ime njihove tadašnje institucije stiglo i zvanično pismo dr. Dragoljuba Mićunovića.
Ali, oni koji su slušali naše razgovore, umešali su se na svoj način i stvar se izjalovila. Samo smo jednom, poslednjih godina to u razgovoru pomenuli – složili smo se ko je odgovoran što knjiga tada nije štampana. Ali, nismo bili sigurni da li su njega više pritiskali da knjiga ne ide kako on meni ne bi napravio štetu. Ili je bilo – obrnuto.
Jer nije ni bila stvar u tome kome veća šteta – to je bio samo metod zbunjivanja da knjige ne bude. Službe tako rade i sada, samo uz nova tehnološka pomagala.
Dakle, on, uvek u matici aktivizma za promenu društva nabolje.
Šezdeset osma, slučaj “osam profesora”, UJDI, Građanski savez Srbije, “Opasuljivanje” devedesetih, akcija “Živeti u Sarajevu” dok ga zasipaju bombe… spasavanje “Jugoremedije”…
Nebojša Popov, uvek alternativa. Katkad i sam sebi, onom odranije. Kao da baš on ima najviše prava da se na njega odnosi onaj slogan o beznadežnoj propuštenosti postpetooktobarskih šansi – „samo vas gledam(o)!“
“Nerado ću umreti, a da vas ostavim u stanju u kakvom smo sada ovde” , rekao je na početku promocije.
I koji dan potom, ostavio nas je „u tom istom stanju“. Problem je u tome – a on je to znao – što se to „sada ovde“ samo decenijama produžuje kao agonija na koju se, nažalost, i to je najstrašnije, svi privikavamo.
Srbija, kad se sagledaju sve društvene mene kroz koje je prošla, a koje su bile i ključni momenti njegovog aktivnog života, rekao je i to na promociji, izgleda kao da je pred nama prosuto deset korpa za smeće, pa se čeprkanjem po njima odabrao sadržaj. Za jedanaestu (takođe) – korpu za smeće.
Da, na promociju je došao poštapajući se neobičnim, tankim, vitkim, elastičnim štapom punim uklonjenih čvorova. Od šljive, čini mi se da reče, jer smo nekako najviše pričali o tom štapu.
“Ne liči nimalo na onaj Čankov”, rekoh. Nebojša se blago nasmeja.
Nije to bio štap kojim se mlati, niti se na njega snažno naleže, već izbalansirano naslanja. “Imao je više takvih, jedan je pukao”, rekoše mi na kremaciji. Da li baš taj?
Izvor: Al Jazeera