O Ciboni: Kako smo prije 30 godina ‘razbili’ Žalgiris

Finale Kupa prvaka 1986. ostat će zapamćeno po isključenju Sabonisa (Screenshot / YouTube)

Piše: Zoran Čutura

Niti živim u prošlosti, niti od prošlosti, niti prošlost smatram boljom od sadašnjosti – sigurno sam to već napisao puno puta. Drugim riječima, ali smisao ostaje uvijek isti. No, prošlost mi svako malo pokuca na vrata, kao i svakom drugom. Ne može se od nje pobjeći, ni da hoću ne mogu.

Recimo, proteklog tjedna dobio me na mobitel ugodan ženski glas, govoreći mi da “Cibona u subotu, za utakmicu protiv Splita, priprema okupljanje ekipe koja je osvojila drugi naslov klupskog prvaka Europe i da li bih se udostojao uprizoriti na licu mjesta”. Ma jasno, nema problema, u najmanju je ruku pristojno odazvati se pozivu. Makar nikakav poziv nisam očekivao, naravno da sam zaboravio kako je od finala protiv Žalgirisa u Budimpešti prošlo okruglih 30 godina.

I, naravno – da sam se prethodno i bio sjetio tog datuma – nikakav poziv ne bih očekivao. Navikao sam se na to da se te obljetnice u slučaju Cibone zaboravljaju i prešućuju. Uz vrlo bitnu opasku – da je zaborav trajao 25 godina, a onda su se malo trgnuli i podsjetili i nas protagoniste, i javnost na ono što se nekada događalo, u vremenima kad je to bio relevantan europski klub.

Povijest i zaborav

Taj zaborav osobno vežem uz tendencije čovjeka koji je dugo vodio Cibonu na vrlo specifičan način, pokušavajući prebrisati povijest, valjda pokušavajući i sebe i sve ostale na taj način uvjeriti da je povijest počela upravo s njim. No, ajde da ga ovaj put ne spominjem. Jer je i sam otišao u povijest. U zaborav će teško otići, jer se repovi onoga što je radio još osjećaju i dugo će se osjećati. Zahvaljujem se, ponovno, na ovom pozivu. I na dobroj volji.

Samo malo, da sad izguglam… Našao sam – utakmica Cibone i Žalgirisa igrana je 03. 04. 1986. godine, a pobijedili smo 94:82. Puno sam teže našao sastav i statistiku, prvi strijelac bio je Danko Cvjetićanin s 24 poena, Sven Ušić je ubacio 23, pokojni Dražen Petrović 22, ja 16, Mihovil Nakić sedam, Franjo Arapović dva, igrao je još Branko Vukičević, a u sastavu su bili Damir Pavličević, Adnan Bečić i Dražen Anzulović. Tja, bilo je to doba kad je momčad činilo deset igrača, a igralo ih je sedam, ponekad možda osam.

Obratite pozornost na izostanak Ace Petrovića i Andre Knege – ljudi koji su bili nezaobilazni u osvajanju dotadašnjih trofeja Cibone. Aco je te sezone služio JNA, a Andro je bio u inozemstvu, igrajući za tadašnji Cajamadrid. Vodio nas je Željko Pavličević, koji je, kao dugogodišnji pomoćnik, prije te sezone preuzeo momčad od Mirka Novosela.

Za Žalgiris su igrali Arvidas Sabonis, Rimas Kurtinaitis, Valdemaras Homičius, Sergejus Jovajša, Gintaras Krapikas od velikih imena, ostali su otišli u zaborav, ali ja se sjećam bradonje Raimundasa Čivilisa, koji mi je bio direktan suparnik na visokom krilu. Vodio ih je Vladas Garastas, koji je kasnije bio izbornik sovjetske, pa litavske reprezentacije, osvajajući s njom broncu na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, u utakmici za treće mjesto pobjeđujući upravo omražene Sovjete.

Arvidas – napolje!

Sjećam se da smo veći dio utakmice igrali bez centara – Vukičević je bio fizički preslab za Sabonisa, a Arapović je još bio premlad – s Nakićem na centru i sa mnom na visokom krilu. Zonica je u toj kompoziciji bila pravo rješenje, jer je Nik skidao lopte bez problema svojim ekstremno dugim rukama. Žalgiris je tih godina dominirao sovjetskom košarkom, tri uzastopne sezone osvajali su nacionalne (nacionalne titule u SSSR-u?! ali – nemam bolji izraz) titule, pobjeđujući neprikosnoveni CSKA, i bili su simbol otpora Litavaca “komunističkoj čizmi” i simbol nacionalne težnje za (ponovnom) samostalnošću.

Sjećam se da nije bilo niti jednog jedinog simbola Sovjetskog saveza u dvorani kad smo gostovali u Kaunasu – sve samo žuto-zeleno-crvene boje. Bez ijedne zvijezde. Jako sam se bio iznenadio. Iste te godine Žalgiris nas je pobijedio na Interkontinentalnom kupu igranom u Buenos Airesu, pa su nam se nekako i osvetili za poraz u finalu Kupa prvaka. A u Argentini su, s jedne strane, bile litavske zastave, s druge strane hrvatske zastave. Ni jednog simbola SSSR-a ili SFRJ, država koje su službeno zastupali Žalgiris i Cibona.

“Nemojte se ni slučajno slikati s nekim od emigranata…”, davali su nam uputstva oni sekretari nečega iz vodstva puta, koji su bili obavezni na svakom putovanju. Iz ove perspektive to je prilično zabavno, tada je bilo smrtno ozbiljno.

To finale Kupa prvaka ostat će zapamćeno po isključenju Sabonisa i polemikama “što bi bilo kad bi bilo” koje su uslijedile. Bez Sabonisa Žalgiris nije imao nikakvih šansi… Isključio ga je talijanski sudac Vittorio Paolo Fiorito, čovjek je umro prošle godine. Nakić je napravio jedan grublji faul na Krapikasu, onaj tip faula koji danas zovemo “taktičkim”, i u najgorem se slučaju sankcionira kao “nesportski”, a Sabonis se zaletio preko pola terena i odgurnuo ga je preko reklamnih panoa uz parket. Snimka se može naći na YouTubeu, pa vi sami prosudite je li isključenje bilo opravdano…

Bolno sjećanje na Zadar

U širem kontekstu – bila je to sezona u kojoj smo izgubili naslov prvaka Jugoslavije od Zadra i početak silazne putanje velike Cibone. Čuvena partija Petra Popovića u trećoj utakmici finala navela je cijelu generaciju mladih Zadrana da se posvete košarci. Na banketu povodom oproštaja od sezone, tadašnji predsjednik kluba je rekao “uspjeli smo se popeti na Mont Blanc, ali se nismo uspjeli popeti na Triglav”; ne sjećam se više tko je to bio, ali se dobro sjećam njegovih riječi. Molim? Ma kad bih samo nekako uspio “deletati” sve te gluposti koje sam čuo davnih dana…

Konstatirat ću da je lijepo podsjetiti se kako se to ikada dogodilo (mislim, jasno, na Budimpeštu, ne na Zadar…), pa se prebacujem u sadašnjost, na tu subotu. Rubrika “kucamo na vrata zaboravljenih asova”, stvarna rubrika iz nekadašnjih sportskih emisija, koju su nešto kasnije parodirali “Nadrealisti” je gotova… Simbolični izlazak momčadi pred gledatelje koji su došli na tekmu Cibone i Splita (ukupno pet europskih titula!) zvuči glamurozno, ali nije tu bilo ničeg glamuroznog.

Skromni poklon-paket s proizvodima klupskih sponzora uručio nam je Aco Petrović, izvršni dopredsjednik kluba i nekadašnji suigrač, ali nedostajalo je pola ekipe (ljudi su razbacani po cijelom svijetu), a nedostajalo je i 3.000 gledatelja da ugođaj bude slavljenički.

Utakmicu smo gledali iz fotelja posloženih u prvom redu, i to mi je bila prva domaća ovosezonska utakmica Cibone koju sam gledao uživo. Bez potcjenjivanja, bez kritiziranja, bez uvreda – procijenio sam da se tu nema što posebno za vidjeti. Osim mladog Ante Tonija Žižića, koji je jako, jako zanimljiv igrač. Pa sam unuka pretpostavio ovosezonskoj Ciboni… A ni zdravlje me baš ne mazi, stalno čekam što će mi sljedeće otkazati.

Potvrdilo se sve to, do same završnice, i ovom prilikom, pa smo međusobno u foteljama više komentirali vlastito zdravlje, jer smo svi u godinama kad smo načeti nekim boleštinama, i davali si izvještaje o obiteljima, a manje lošu košarku.

‘Naši su pobijedili’

Na kraju je mali Filip Krušlin promašio oba slobodna i Split je odnosio pobjedu iz Draženove dvorane, iako je nekvalitetnija ekipa. Nekvalitetniji su individualno, ali igraju bolju košarku – nadam se da razumijete što želim reći. Željko Pavličević i ja smo si dali ruke, “naši su pobijedili, ni ti ni ja nismo mogli izgubiti”, jer sam ja igrao, a on je bio trener u Splitu. I potom smo se zaobilazno išuljali kroz hodnike, jer nije bila situacija da se tamo bahato prošetavamo dok se Aco i trener Damir Mulaomerović drže za glave u očaju.

Još jedna potvrda kako se ono što je bilo nekada, nažalost, nikada više ponoviti neće. Upravo ono što sam uoči utakmice rekao jednom od gledatelja, koji me prepoznao dok smo prilazili dvorani i započeo kurtoazni razgovor o nekadašnjoj Ciboni. A za ruku je držao curicu od osam do deset godina, curicu koja živi drugačiju košarkašku sadašnjost od one koju smo mi nekada živjeli. Kad sam ja imao osam do deset godina, uživo sam gledao Nikolu Plećaša, a na tv osvajanje reprezentativnog zlata u Ljubljani…

Iduće godine bi se, hipotetički, moglo obilježiti osvajanje Kupa kupova, uzetog na utakmici protiv Scavolinija u Novom Sadu. Lako bi se, kvragu, moglo dogoditi da u međuvremenu ne odem ni na jednu domaću utakmicu Cibone.

Izvor: Al Jazeera