Piše: Ibrahim Sofić
Kada mi je supruga prije nekoliko mjeseci predložila da idemo gledati balet Labuđe jezero u Zetri, stvarno sam mislio da se šali. No, nakon njenog ozbiljnog pogleda na moj smijeh, koji je zamro kao u crtanim filmovima, shvatio sam da je baš ozbiljna.
Pristanem, odem sutradan, kupim dvije karte i mislim se: “Ako bude 1.000 ljudi, bit će ekstra.”
I, dođe i taj dan kada nastupa Carski ruski balet u sarajevskoj dvorani.
“Ma, neće biti gužva”, kažem supruzi. “Balet je to, nije neki narodnjak.”
Iskreno, ljubitelj sam narodne muzike, naročito “klasične”, no nije mi smetalo malo drugačijeg kulturnog uzdizanja.
Kultura ulaska
Već sam se na Skenderiji ujeo za jezik, jer sam vidio gužvu, kako vozila, tako i pješaka prema Zetri.
“Opa, mašala, ipak će biti nešto…”
Pred Zetrom sam ostao zapanjen. Ne više brojem posjetitelja, koji je zaista bio impozantan, već kulturom ulaska. Bio sam nekoliko puta na koncertima u toj dvorani, ulasci su uglavnom bili “torski” – masa formira lijevak, s vrhom na ulazu, i laktaški se probija do kontrole i ulaska.
Sada – red! Fin, lijep, Boga mi i podugačak red (sličan onim malim ukosnicama koje u serijama i filmovima često koriste za “obijanje brava”) koji nikome ne smeta.
Niko se ne ljuti, pozdravljaju se poznanici koji su ranije ili kasnije došli pa se vide prekoputa: “Dobar, ti? Ide ovo, brzo ćemo.”
Istina, neki su pokušali “upasti preko reda” na samom ulazu, ali im nije uspjelo…
“Da li su nam slobodna mjesta?”, pitamo mladog gospodina koji upućuje gledaoce na prave lokacije.
“Moraju biti slobodna, numerisana su, ne brinite ništa…”
Gdje ste sada, hejteri?
Vau, zaista je bilo tako. Nije bilo kao inače na svim sličnim skupovima: “Haj’, Boga ti, nema veze, et’ imaš tu, stani i uživaj.” Kulturno, stolice su tu, čekaju…
Sad bih trebao govoriti o ljepoti samog baleta, gracioznosti baletana i baletanki, šaljivosti pojedinih likova, nevjerovatnoj snazi u muzici, skladu violina, milozvučnosti harfe, nadmenosti limenih i mirnim tonovima drvenih duhaćih instrumenata, fantastičnom finalu komada…
No, nisam baš kompetentan za to, a druge stvari su me dojmile također, pa sam o njima i govorio.
Ovdje moram biti ličan, a blog je lična forma: Eto, hejteri (kako se sad popularno kaže za negativne komentatore svega u životu), nije Sarajevo propalo, niti njegova kultura. Trebali ste sinoć se javiti na svojim fejsbučkim profilima i reći: “Jel’ ovo Sarajevo?”, kao što znate kada iznebuha neki pop-rock (zabavnjački) bend odsvira nekoliko pjesama bez prave najave, na nekom trgu.
Jeste, to je Sarajevo, glavni grad evropske Bosne i Hercegovine, koji ovacijama ispraća goste iz Rusije. Grad kojem ništa nije strano – ni balet, ni korida – jer se ovdje zna da svaka forma umjetnosti, sporta ili tradicionalnog okupljanja ima svoje poklonike.
I sam sam bio skeptik o Labuđem jezeru, mislio da će biti neposjećen, no hiljade stanovnika i gostiju ovog grada su me demantirali.
Građanski duh nije nestao
Istina, trebao je doći čak Carski ruski balet da bi klasika dobila pravu pažnju. No, imamo i mi naše balete, opere, pozorišne komade, koji su odmor za dušu, opterećenu onim toliko nepopularnim, nehumanim riječima – korupcija, politika, nasilje, neimaština, krediti, zaduženja, nezaposlenost…
Ovo je pokazatelj da ima klasične publike, da ima građanskog duha u ovom napaćenom Sarajevu, koga i dalje more postratne brige i nedaće, iako su decenije prošle od kraja opsade. Ima želje za ljepotom zvuka, gracioznim pokretima “labudica”, za smirujućim užitkom klasike.
Tuga je da Zetru, olimpijsku ljepoticu, sada mogu napuniti samo pojedini nadriljekari, koji vodom nude nadu za iscjeljenje, političke stranke sa svojim kongresima i skupovima, koji nude lažna obećanja o boljem za obične ljude (a bolje je njima), te pojedini izvođači narodne muzike.
Labuđe jezero je pokazalo da ne mora biti tako…
Izvor: Al Jazeera