Tihi nestanci s Grbavice

Tihi nestanci su se pretvarali u tihu smrt, a između tog dvoga mijenjala su se proljeća i jeseni... (Al Jazeera)
Tihi nestanci su se pretvarali u tihu smrt, a između tog dvoga mijenjala su se proljeća i jeseni... (Al Jazeera)

Piše: Edina Kamenica

“Moj sin se skupio među njima, dođe nekakav sitan, ode, ni ne okrenu se. Hoću nešto da kažem, da viknem, da ih molim, ali sam se ukočila”, prisjećala se Emina.

Ponekad nevažan detalj, ili se samo čini da se o tome radi, rastrese cijelo tijelo i sve što je ostalo od duše. Meni se to desilo prije neki dan dok sam se trolejbusom vozila pored Željinog stadiona. S desne strane ceste probeharala oniska stabla. Zastade trolejbus, a ja gledam u te grudvice krunica bijelo-rozih, i, učini mi se da nisam tu, u ovom vremenu, nego u nekoj od poratnih godina kada sam išla prema Ozrenskoj ulici na Vracama da bih ponovo vidjela staricu Elmazu Bander.

Upoznala sam je 1993, dok je živjela u nekom stanu na Alipašinom polju, i njen cvrkutavi glas, pun prigušenog sandžačkog melosa, još nosim u ušima.Tražila sam tih dana one koji su uspjeli preći u slobodni dio Sarajeva iz jednog od okupiranih naselja, Grbavice, Vraca, Kovačića, i više se ne sjećam ko me je uputio na Elmazu, ali njenu priču i njene pletenice do danas nisam zaboravila.

U noći, uoči Bajrama prve ratne godine, Elmaza tek što se vratila od komšinice kad začuše bat koraka ispred kuće, lupanje o vrata, glasove:”Otvorite, otvorite, znamo da ste unutra!”

“A ja stadoh vikati koliko me je grlo ponijeti moglo. Kukala sam, kukala, dozivala onu Kosu od koje sam upravo bila došla, a oni se samo još više ražestiše, pa počeše pucati u prozore”, pričala mi je Elmaza.Tada je prepoznala glas jednog komšije, koji ih je pozivao da izađu: “Ovo je naša vojska, neće vam ništa.”

“Otvorismo, a njih šestorica po nama. Sinu Skenderu 33 su bile, ne čuje dobro od malehna, aparat je nosio, a oni ga udaraju, udaraju čim stignu. Bacim se jednom od vojnika pod noge, hoću da zaštitim sina, odgurnu me.”

Komšije okreću glavu

Jedan joj je iz uha strgao menđuše, drugi poskidao prstenje, i onda potrpaše u džip Elmazu, sina joj i supruga Sulejmana, koji je imao 71 godinu. Kada je džip stao, Skendera odmah odvedoše u mrak.

“Ni ne okrenu se, a starog i mene gurnuše u neku baraku, i zaključaše vrata. Čim svanu, odvedoše Sulju, ostadoh sama. Sljedeće noći, opet čujem, otključavaju vrata, gurnuše unutra trojicu ljudi. Mrak i strah mi oči ispili već bili, pa ne znam jesu li bili mladi ili stari, samo su jaukali od bolova. Vojnici su dolazili nekoliko puta po svakog pojedinačno, dovodili ih, odvodili, dovodili. U zoru su ih odveli, a prije toga sam se približila jednom i pitala ga odakle je. Rekao je, iznad Željinog stadiona, i ništa više nismo progovorili. Ujutro su i meni rekli da idem kući, osvrtala sam se okolo, a gdje su moji. Vojnici se samo okrenuše, i nestadoše.”

Kada je došla kući, nije smjela ući u nju, vrata razvaljena, kao da je tajfun kroz nju prošao, tako je sve izgledalo, a komšije, s kojima je svaki dan pila kafu okreću od nje glavu, svi u nekom poslu, žure u Mokro, na Pale. Dvojica su joj prišla, i izrazila saučešće. Starica ih je gledala zaprepašteno, a oni su se počeli izvinjavati, kao, htjeli su joj, u stvari, čestitati Bajram.

Tu noć, posljednju koju je provela u svojoj kući prije nego što su je protjerali na drugu stranu Miljacke, ipak nije bila sama. Članovi porodice srpske nacionalnosti, s kojima su se Banderi ovlaš poznavali, pozvali su je da prenoći kod njih, nahranili je, utješili, a, sutradan, kada je morala ići, ‘svojima’, kako joj je rečeno, htjela im je ostaviti ključeve od kuće, ali joj je domaćin rekao da ih ponese, kao dragocjenost, kao znak, kao nadu da da će se jednom vratiti u svoj dom. Obećao joj je, kao što bi, rekao je, svojoj majci, da će kuću čuvati, koliko bude do njega.

I, kada je pošla, kazala mi je, nije gledala ni kuću ni okućnicu, gledala je obeharalo stablo. Učinilo joj se da joj maše.

Nikada više Elmaza nije vidjela ni svoga muža ni svoga sina.

Ja sam nju posljednji put vidjela 2000. godine, dok je ležala nepokretna na postelji, i ponavljala, “sve su mi želje moj Skender i moj Sulejman pokupili”, a pogled pun ljubavi joj je stalno pratio Skenderovog sina Seada za kojeg kažu da jako liči na oca.

Nekoliko dana kasnije prisustvovala sam jednom skupu na kojem je visoka činovnica Haškog tribunala Nensy Peterson govorila o tome kako ona, putujući Bosnom, ima osjećaj da su u tim selima, samo ruže žive, ruže raširene do neba. Veliki je aplauz dobila kada je pozvala da se svjedoči, jer, bez svjedoka, zagrljaj ruža će biti smrtni. Prišla sam joj na pauzi, i predložila da razgovara s Elmazom, koja sve pamti, i koja će joj ispričati mnogo o tome šta se dešavalo u ratnom Sarajevu. Nezainteresovano je uzvratila, neka se starica javi Crvenom krstu….ima raznih smrtnih zagrljaja…

Znali su to dobro i Emina i Tahir Korać. U augustu 2007. godine, na mezarju Vlakovo njihovom sinu Isi je klanjana dženaza, a u osmrtnici koja je tog dana izašla u Oslobođenju, Kolektiv Energoinvesta – Sektor HIGRA, kolegi i prijatelju, ubijenom 17. juna 1992, zaželjeli su vječni rahmet.

A tada, 1993, dok sam razgovarala s 66-godišnjom Eminom i 80-godišnjim Tahirom, oni su bili puni nade.

U stan su im godinu ranije, dok su bili na Grbavici, bahnula desetorica vojnika. Zatražili su lične karte, i onda se jedan od njih okrenuo prema Isi:”Ti pođi sa nama.” Zgrabio ga je za ruku, a s druge strane Isi je prišao još jedan vojnik.

“Moj sin se skupio među njima, dođe nekakav sitan, ode, ni ne okrenu se. Hoću nešto da kažem, da viknem, da ih molim, ali sam se ukočila”, prisjećala se Emina.

Komšije su joj rekle da su Isu u prizemlju natjerali da podigne ruke uza zid, i onda su ga tukli, tukli. Naočale su mu spale s lica.

“Kasnije, kada sam sišla i ja, kaže mi jedna žena: ‘Ovo je od tvoga Ise’, i daje mi slomljeni okvir.”

Kako utješiti majku?

U zgradi u kojoj su živjeli bilo je prije rata 160 stanara, a tada ih je bilo samo njih troje, Koraći i komšinica starija od njih. Šta nisu sve doživjeli, i paljenje tog nebodera, i preseljenje u četverokatnicu, u kojoj su zatekli tek dvije 85-godišnje žene….Bili su bez struje, bez drva, u kadama im voda zamrznuta….Emina je molila gospodare života i smrti na Grbavici da ih puste preko rijeke i, 17. aprila su se našli na mostu kod Bristola. Na njemu su vidjeli prosute torbe, otvorene kišobrane, razbacanu odjeću, igračke, deke…

“Moj Tahir je stavio ruksak na leđa, u ruci mu je bio štap. Ja sam nosila dva cekera, ali i nadu da će jednog dana za nama doći i naš Iso. Malo me je obespokojio Dragan Bulajić, koji je nekada sa sinom, građevinskim inženjerom, zajedno radio, i koji je na Grbavici bio zadužen za razmjene. Jedva sam ga uspjela uhvatiti, uvijek je bio zauzet. Kada smo se konačno vidjeli, nije me nijednom pogledao u oči.

“Šta vi mislite, hoće li moj Iso doći”, pitala me je na kraju Emina. Ni ja je nisam gledala u oči, izletjela sam iz tog stana, tražeći nešto što će mi makar na čas vratiti dah. Bila su to opet procvjetala stabla platana, koja su se nalazila na obližnjem brisanom prostoru. Nije im se moglo prići, zbog snajperskih hitaca koji su sipali s one strane Miljacke, ali miris se osjećao.

Da, kako utješiti jednu majku? To sam se pitala i dok sam razgovarala s Ankicom Knežević, koja me je dočekala plačnih očiju, i odmah je iz nje izletjelo:”Znate li nešto o mome Želimiru?”

Potom se izvinjavala:”Stalno nešto iščekujem, a svi govore da se strpim. Pa kažem sebi, poslušaj Ankice, strpi se, i zatvorim oči, i opet vidim sina onakvog kakvog su ga i odveli, u farmerkama, pamučnoj crvenoj i teget košulji.”

Bio je 15. juni 1992, granatiranje samo što je zamuknulo, a na ulazna vrata njihove zgrade, neko zalupa. Želimir je strčao niz stepenice da im otvori, a uskoro su mu se pridružile i komšije Kemal Nuhanović i Muharem Đonlić.

“Naredili su svoj trojici da pođu s njima, nisu im dozvolili ništa da uzmu, ni lične karte, ni džemperom da se ogrnu.Sva trojica su otišla u papučama. Nismo se ni pozdravili. Sve je bilo u dvije, tri minute. Kasnije sam išla po raznim štabovima, ali je odgovor uvijek bio isti: “Ja ne znam ništa, od nas ovdje nije niko”, govorila je 72-godišnja starica, koja me je i ispratila plačnih očiju. Nismo se više nikad vidjele.

Tihi nestanci su se tako pretvarali u tihu smrt, a između tog dvoga mijenjala su se proljeća i jeseni, zabijelio bi snijeg Sarajevo, zakoračili smo uveliko i novim milenijumom. Nekidan je, pored Željinog stadiona, na Grbavici iznikla i sportska dvorana, za koju se odavno govori da bi bilo najpravednije da nosi ime rukometaša Gorana Čengića, kojeg je ubio Veselin Vlahović Batko nakon što je Goran pokušao od njega spasiti svoga komšiju, profesora Husniju Ćerimagića.

Desila se i jedna podudarnost, svakako zanimljiva. Upravo u danu u kojem je potpisan ugovor o izgradnji dvorane, ratni zločinac Vlahović je izručen BiH, iz Španije, gdje je uhapšen u jednoj policijskoj akciji. Tog dana je tadašnji i sadašnji načelnik Opštine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo rekao da je Goran dijete Grbavice, i, najmanje što se može uraditi, jeste da se dvorana koja će promovirati sport nazove po čovjeku koji je bio istinski sportista.

S Koldžom sam nekidan razgovarala, i ponovio je isti stav. Ali, on se ne pita.

Inače, i Čengić i Ćerimagić su nađeni u jednoj od trebevićkih jama, zajedno sa desetinama drugih likvidiranih civila, i, koliko god bilo to nekoj drugoj majci na ovoj planeti čudno, Nataša Zimonjić Čengić, Goranova majka je bila sretna kada je u Visokom, na identifikaciji, prepoznala Goranov džemper, kupljen, da li je to slučajno, takođe u Visokom. Sretna je bila jer zna gdje je grob njenog sina, a na vijest da će sportska dvorana ponijeti ime Grbavica, (kako nam je objašnjeno, teško je procijeniti čije je herojstvo najveće), Nataša ne krije razočarenje.

“Da nazovu kometu Goranovim imenom, meni je svejedno…Nema njega, ali, kad prođe još puno godina, svaki mladi čovjek bi se zapitao,ko je bio taj Goran Čengić, i tako bi se sačuvala uspomena na sve one nevine civile ovog dijela Sarajeva. Budimo iskreni, ko ih, osim njihove porodice, već danas spominje?”

Da, iako je nastala 21 godina od kraja rata još se tačno ne zna koliko je civila, pretežno Bošnjaka, ubijeno u ovim naseljima, koja su bila pod kontrolom srpske vlasti i VRS-a. U Državnom institutu za nestale tvrde da ih je oko dvije stotine. A koliko je tek onih koji nikada neće biti ni na kakvim spiskovima, koji su ubijeni tugom… Sve majke koje sam spomenula su u tom nizu, pa i Nataša, koja mi je ovih dana rekla:”Ja sam zaista mrtva, sve je zgaslo u meni otkako sam čula za Gorana, ovo samo moja sjenka živi, dok i ona jednom ne nestane…”

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Blog
POPULARNO