Piše: Saida Mustajbegović
Neko kuca. Napokon će zora. Prošlo je mnogo crvenih igri. Nestalo je mnogo crvenih i bijelih perli. Neko kuca. Sve jače i jače. Ne mogu da otvorim. Ne znam je li tek počelo. Il’ je gotovo? Snenoj glavi svejedno je.
Konačno, otac me budi. Smirenim, brižnim glasom: “Otvori. Ne boj se.”
Čega bih se to trebala bojati? To je samo neko. I kuca.
Uniforma. Nisam znala da se uniforme treba bojati. A treba. Uniforma nije poštar. Uniforma nije šumar. Uniforma je Užas. Uniforme više ne kucaju. Stoje oko oca. Otac je zanijemio, samo oči. Oči govore “ne boj se”, oči kažu “u redu je”. A znam da laže. Otac mi je. I laže mi. “Ne boj se”, odzvanja mi u glavi.
Teturam do sobička na spratu. Bila je to nekad kuhinja stare majke. Tu smo zatočene. Valjda smo zatočene – mama, ja i rodica. Kao da nismo zajedno.
A tu smo. Na momente potpuno nesvjesne jedna druge, gubimo se u strahu, svaka u svom. Onda nas jecaj prene, i dozove. Mama jeca. Rodica se pripila uz mene, kao da joj ovako krhka, bunovna i preplašena mogu pružiti zaštitu. Uniforma je na vratima. Gvožđe oko vrata. Automatska puška.
Poznato lice
Zurim u parče orahovine stopljenom s cijevi. Mora da je orahovina. Tako tamno drvo daje samo orah. Prene me zvuk boli, suhe i teške, mamine.
Uniforma pridržava rukom orahovinu. Uvijek sam mislila da se puška drži za onu limenu bananu. A eto, ne drži se. Mama jeca. Uniforma ima i lice. Odnekud poznato, ali gdje sam ga vidjela? Iz kuće se čuje pucanje drveta, mora da i parket odvaljuju. Parket je od bukovine. Nad sobom je oblak boli, ogledalo grča one koja me rodila.
„Ovo je k'o krimić. Šta će pričati čaršija? Sreća raspust je pa se ne moram suočiti sa razredom.“ Šapćem. Zima je. Trebalo bi biti petnaest ispod nule. Ne osjećam to. Gorim.
„Kakvo je ovo đubre?“ Uniforma ima i pitanja. Uniforma gleda moje knjige s vjerske poduke. Ilmihal, sufara, svijet rasplesanih slika koje odišu dunjalučkom i kosmičkom mudrošću. U njima je skrivena poduka za život. U tim slikama je nebesko uže. Tu je i Kur'an. Uniforma ne razumije sliku vještog kaligrafa. Uniforma sigurno ne zna da su to slova. Uniformu slova ne zanimaju. Ne dotiču je ni mamini bolni trzaji tijela.
„To su vjerske knjige.“ Odgovaram glasom mehaničkim, obamrlim, tuđim. Uniforma, napokon ima lice, kojeg se prisjećam. Okreće se mami i kroz zube sikće: „Za kakvo si ti đubre udata.“ Uniforma ima lice. Lice komšije Miloša. Mama zaustavlja dah…
Miloš izgleda drugačije u uniformi. Zato ga nisam ni poznala odmah. Ovog jutra komšija zrači. Zrači mržnju. Kako? Zašto? Šta sam učinila? Šta je otac učinio? Ne znam. A ne mogu pitati ni Miloša. Miloš je jutros uniforma. I kaže da je otac đubre. Mama jeca.
Mama briše suze kojih nema. Po prvi put progovara, najednom pribrana: „Uvijek je bio dobar. To i ti znaš, komšija. Priskočio bi kada god ti je trebalo. Poštovao je sve tvoje praznike i slave. Odrasli ste skupa.“
Uniforma bijesno otpuhuje. Uniforma štekće naredbe, uniforme vode oca, i nose knjige. Mama jeca. Opet. Sjedim s njom nasred dnevnog boravka, među razbacanim i razbucanim stvarima, među krhotinama onoga što je juče bilo dom. Tako bih joj rado obrisala suzu, tako bih joj rado slagala da će sve biti u redu, da se ne boji. Mijenjamo uloge, ne znamo to, jutro još krije od nas budućnost koja klija među razbacanim namještajem – bucmasta tinejdžerka postaje snažna, bijesna žena, a mama se pretvara u uplašenu djevojčicu. Jer, rodica se i dalje pripija uz mene. Mama, jeca. Telefon zvoni. Mahnito. Mama sjedi pored njega i dok on bijesno doziva, ona ne čuje. U njoj je jad – neman koja guši sve drugo.
„Halo. Mala, pitaj mamu hoćemo li piti kafu?“, kaže komšinica Mubera. Ona sve vidi. Mubera uvijek vidi kad pod lampom čitam u svojoj sobi. Mubera me uvijek otkuca roditeljima. Mubera nije vidjela uniforme. Možda bi i to rekla roditeljima. Mrzim je što nije. Iako znam da nije ona kriva. Uniforme imaju svoj red vožnje.
Kriv zbog imena
Telefon opet zvoni. Mahnito. I opet. I opet. I opet. Niko ništa ne zna. Niko nije vidio uniforme. Ali eto, sad zovu. Onako. Palo im na um. Ne želim da pričam. Nikome ništa ne želim da pričam. A moram. Nema nikog drugog. Samo mama, a ona jeca. Dugo. I po noći. Sjedam uz nju, pa čekam da počne. Probudim je. Onda prestane, i mogu zaspati.
Ne znam spava li ona. Ali znam da je grozno kad me iz prvog sna prene krik. Uvijek mislim, da je to ranjena životinja. Ne znam zašto – pojma nemam kako zvuče životinje koje razdiru bol i strah, kad im je napadnuto leglo, gnijezdo, jazbina, dom. Znam kako zvuči mama: „Policija, policija… nemoj… babooo. Ne daj me!“ Samo je zagrlim. Ne kažem joj da njen babo nije tu, a nije ni moj otac.
Dani prolaze. Žene su počele dolaziti. Kući ne prilazi niti jedan muškarac. Dok je bila živa, rahmetli majka znala je reći: „Teško kući u kojoj muškarca nema.“ Nisam je tada razumjela. Kako bih? Bila sam dijete. Žene u koloni dolazile su još jedino kada je ona preselila. Mama je i tada jecala, samo taj dan. I, kuhala je kafe. Sad mama opet jeca, a kafe kuham ja. Mnogo kafe. Između redanja šoljica, čujem samo jecaj jedne, osobe i stotine drugih koje ju tješe. Mene niko ne tješi. Zašto bi, kada sam preko noći dobila čin žene, a ona mora štititi.
Nered pospremamo polahko, danima. Ali uzalud pospremamo. Doma više nema. Nema ni mog djetinjstva. Odlazim i kucam na vrata uniformama, iz dana u dan. U glavi samo jedna misao – ako su ga ubili, šta mi je ostalo od doma. Danima mislim o tome. O domu kojeg nema. Kao što nema ni oca. Kao što nema mira i spokoja za nas. Nema više. Moje društvo je jecaj žene koja je izgubila voljenog.
Nisam brojala dane kao što nisam brojala ni majčine jecaje. Otac se na kraju vratio, nije više pokušavao slagati da je sve u redu, a mi ga nismo mnogo zapitkivali. Nikud više neće otići bez nas, to je bilo važno. Uniforme više nikad nisu došle – kao ni tog jutra, nisu imale razlog. Do danas, niko mu se nije izvinio. Kriv je bio zbog imena, vjere. Kriv je zbog knjiga sa slikama u kojima se, kažu, može naći Bog. Komšinica Mubera umrla je, a da nikad nije saznala koliko sam je mrzila, a da nikad nije dobila priliku da mi to oprosti.
A dom? Razapeli smo ga u tri države, nikad više neće biti pod jednim krovom, ali nam je lijepo u njemu. Mama još jeca u snu, katkad. Ja ne.
Izvor: Al Jazeera