Piše: Zoran Čutura
Ispada kako sam bio na krivom tragu tražeći ime novog izbornika hrvatske košarkaške reprezentacije, ispada kako sam uludo trošio vrijeme i misaonu energiju. Moj je favorit bio aktualni trener Cedevite Veljko Mršić, a izbornikom je postao trener koji dvije pune godine nije vodio niti jednu utakmicu, niti se trenerskim poslom na bilo koji način u međuvremenu bavio – Aco Petrović.
No, to ne znači kako taj izbor smatram lošim, jednostavno Acu nisam uzimao u obzir razmišljajući. Njegov sam trenerski CV smatrao prošlim svršenim vremenom, materijalom za ljetopise, nečime što će povijest valorizirati s odmakom. U međuvremenu se Aco posvetio Ciboni, i s njom je, po mom skromnom mišljenju, kao prvi operativac napravio i više nego korektan posao izvodeći je na neki ‘normalan’ put nakon perioda stradanja u svakom pogledu. A taj bi posao bilo uputno i završiti, tako sam razmišljao i zalutao.
Nakon što je postao izbornikom hrvatske reprezentacije po treći put i sâm Aco mi je priznao kako nije mislio da će ikada više biti trenerom, ali su ga okolnosti prema tome usmjerile. Drugim riječima, otpadanje onih koji su bili prvi, drugi i treći izbor Stručnog savjeta, kojeg je i sâm član, te signali upućeni prema njemu iz same košarkaške organizacije. Sad ima prilično dobru i komotnu situaciju, podmetnuo je leđa kad nije bilo boljeg izbora, ako se kroz kvalifikacije ne plasira na Olimpijske igre u Riju s reprezentacijom koja je već bila otpisana, prežaljena i koja je na te kvalifikacije ušla na mala vrata – nikome ništa. Ako pak dođe do Rija, za što mislim da postoje i realne šanse, postat će heroj i kao takav će se vratiti radu u Ciboni.
Dobro funkcionirao ‘na rubu’
Idealno, pogotovo za njega, koji je karakterom uvijek volio biti ‘na rubu’ i u tim stresnim situacijama je dobro funkcionirao. Makar je znao pasti s ruba i na jednu i na drugu stranu, i u pozitivu i u negativu. Aco je takav da pozitiva kod njega izaziva euforiju, a negativa depresiju. Takav je bio kao igrač, takav je ostao kao trener.
I kao takav uvijek je bio kod nekih omiljen bez ostatka, kod nekih omražen bez ostatka. Ili, bio je omiljen ponedjeljkom, srijedom i petkom, omražen utorkom, četvrtkom i subotom. I ne, ne mislim da je samo ‘brat pokojnog Dražena’, što je argument onih kod kojih je omražen. Imao je svoje kvalitete, i svoj put. Možda bi bez Dražena taj put bio nešto drugačiji, ali bi bio isto tako, siguran sam, zanimljiv.
Kao nešto mlađi od ostatka društva, u kojem je bio i Aco, Ciboni sam se priključio u jesen ‘81. Cibona je tad bila već formirana ekipa dosta dugim procesom selekcije, imala je državni Kup i Kup Koraća još kao Lokomotiva, i dva državna Kupa kao Cibona, ali je prvi naslov prvaka osvojila baš te sezone kad sam se ja priključio. Naravno, ne zbog mene – u sezoni prije mene stigao je Krešo Ćosić. Te sezone 81/82 Cibona je uzela i državni Kup i Kup kupova i naslov prvaka.
Sasvim lijep početak ozbiljne košarkaške karijere za mene kao 20-godišnjaka. No, želio sam reći nešto drugo: tada je počelo moje upoznavanje s odnosima momčadi koja je bila, pa, ako ne profesionalna, a ono u zamecima profesionalizma sigurno.
Ljubimac trenera
U toj je momčadi Aco bio poseban – bio je ljubimac košarkaškog doajena Mirka Novosela. Izvana je to možda djelovalo kao love-hate odnos, jedan dan se volimo, drugi dan se mrzimo, ali je Aco dobijao prilike i pravo na pogreške kakve suigrači nisu mogli ni sanjati. Zašto? Nisam siguran, nisam svjedočio razvoju tog odnosa. Možda je stvar u tome što je Aco dobio vrlo opasnu reumatsku groznicu kao tinejdžer, po dolasku iz Šibenika u Zagreb, i nije igrao godinu dana.
Mirko ga je usmjerio prema poziciji organizatora, makar bi njegovo tadašnje baratanje loptom danas bilo predmet video analiza na temu ‘kako se to ne smije raditi’. Ali, postao je pravi igrač, osvojio je svu silu trofeja s klubom i reprezentacijom. Imao je karakter lidera, znao je probuditi publiku (i svoju i tuđu – rekoh već da ljubi stresne situacije) gestikulacijama, ‘avionima’ na parketu poslije nekog uspješnog poteza, svađama sa sucima, suigračima i suparnicima. Bio je povremeno i bahat, povremeno i arogantan. Ali, jednom kad ga čovjek upozna, i prihvati ga takvim kakav jest, nema s njim nikakvih problema. Govorim iz osobnog iskustva; iako sam potpuno različit, miran tip koji uglavnom gleda svoja posla, bili smo i ostali OK.
Uz uspone i padove, tako to mora biti kad se znamo više od trideset godina i putevi su nam se povremeno križali. Neko smo vrijeme bili i cimeri u Ciboni. Često se sjetim situacije iz Atene, nakon prvog osvajanja Lige prvaka. Torpedirali smo se negdje u Pireju, uz more, i u hotelu sam ga doslovce odvukao u sobu jer su mu noge otkazivale. Sjetio sam se, ponekad se divim sam sebi, da iz hodnika dovučem u sobu onu ogromnu hotelsku pepeljaru, i stavio sam je između kreveta. ‘Slušaj, ako ti bude zlo, ti se samo ispovraćaj ovamo’, rekao sam. On ju je, u onakvom stanju u kakvom je bio, prebacio na svoju stranu kreveta. Da mi ne smrdi, da ne vidim i ne čujem ako se dogodi. Eto, i danas mi je toplo oko srca kad se sjetim toga. Jednostavno je bio takav, nekad vas iznenadi bezobralukom i bahatošću, nekad toplinom i empatijom.
Igračke karijere svih nas iz tadašnje Cibone trajale su relativno kratko, tijela su nam bila izraubana, treniralo se idi-mi-dođi-mi, sportska medicina tek se razvijala i glavna je Mirkova maksima bila ‘samo temperatura i fraktura mogu te spriječiti u igranju i treniranju’. Danas bi takvo što vjerojatno bilo podložno ozbiljnim sudskim procesima, ali bila su takva vremena.
Tako je i Aco otišao na jednu sezonu u Scavolini, dobio nogu na pola sezone, tadašnji njihov trener Bianchini otišao je u SAD, doveo nekog Amera i s njim osvojio prvo prvenstvo Italije u povijesti Pesara. Kasnije sam pitao tadašnjeg reprezentativca Italije Zampolinija iz Pesara: ‘u čemu je bio problem s Acom?’, a ovaj je samo slegnuo ramenima: ‘Bianchinijeva odluka, Petrović je igrao dobro’.
Igračku karijeru je Aco završio u Zagrebu, kod Pepsija Božića, jer Mirka na neko vrijeme nije bilo u Ciboni. Igrao je sav zamotan – sa steznicima oko nogu i ruku, pa mu se na utakmicama od gole kože vidjelo samo lice. (Hahaha, zgodno da sam se sjetio toga.)
Nova uloga
Povratkom Novosela u Cibonu, vratio se i Aco u novoj ulozi. Prvo kao pomoćnik, a Mirkovim odlaskom u diplomatske vode nove države već ‘91. godine, s 32 godine, postao je prvim trenerom Cibone. Uvijek je bio stilski osviješten, ali onda nije bilo današnjih ‘modnih mačaka’ da to komentiraju. U cipele ulaštene do visokog sjaja nisi mu mogao ni pogledati. To je bilo vrijeme Pata Rileya.
Pat u Los Angelesu, Aco u Zagrebu. Trenerska karijera mogla mu je i morala biti bolja. Ajde, Cibona… Bilo je to vrijeme apsolutne dominacije Cibone na domaćem planu, pa tu ni ne treba brojati trofeje. Pravi je posao napravio s reprezentacijom ‘95, kad je osvojio broncu na Eurobasketu u Ateni. A bilo je to prvo natjecanje poslije ‘91. na kojem je sudjelovala i Jugoslavija, tadašnja Jugoslavija, prethodno pod međunarodnim sankcijama. To je bio onaj famozni odlazak s postolja. Ali, u sportskom smislu bio je to uspjeh.
Potom je otišao u mali Caja San Fernando iz Seville, koji je uveo u finale doigravanja pobjeđujući Real u polufinalu, a u Euroligi su bili najugodnije iznenađenje sezone. Što mu nakon toga bi da se vraća u Cibonu, u koju se kao trener vraćao četiri puta? Misterija. Nakon četvrtog povratka su mu kao novinar napisao ‘što mu je to trebalo, bio je najbolji sukomentator utakmica na televiziji svih vremena’. Prilikom prvog slijedećeg susreta okrenuo je glavu od mene, već kod trećeg mi je prišao i pružio ruku. Shvatio je čovjek da sam bio u pravu…
Smatram da su mu najbolji trenerski dani bili Eurobasket ‘97. i Sevilla tijekom dvije sezone koje su uslijedile, a ti su dani došli apsolutno prerano. Prije četrdesete. Mislim, imao je i kasnije poslova, imao je i nekih uspjeha – sa Zadrom je u Hrvatskoj osvojio naslov, sa Cedevitom je iznenađujuće ušao na final four Eurocupa i bio je proglašen trenerom sezone ‘11. u tom natjecanju. Ali…
Više od angažmana u Lleidi, Scafatiju, Wloclaweku ili Vilinusu, svi ćemo se mi prije sjetiti Eurobasketa ‘01, kad je s reprezentacijom Hrvatske u svom drugom mandatu prokockao plus 19 protiv domaćina Turaka u četvrtfinalu. Bolno! Vjerojatno ga je to na neki način i obilježilo, poljuljalo samopouzdanje, narušilo ego. Velim, trebalo je to biti i bolje – imao je sve pretpostavke da danas bude uz bok, ne znam, ako već ne Obradoviću ili Messini, a ono Scariolu, Plazi i Repeši.
Povratak u Sarajevo
Cijela ta karijera je na određeni način sublimirana u vođenju reprezentacije Bosne i Hercegovine. Prošao je kao izbornik kroz tešku skupinu kvalifikacija, ušao na Eurobasket 2013 i otpao nakon prve faze u nekom ludom krugu četiri reprezentacije s omjerom 3-2. U posljednjoj utakmici te faze pobijedili su Litvu, koja je kasnije osvojila medalju, sa šest razlike, a tijekom utakmice imali su i 16 razlike – što bi bilo dovoljno za prolaz. Belgija je, recimo, dalje prošla s omjerom 2-3… Gore-dolje, neki trenerski hali-gali. Nije to jedina Acina veza s BiH, jer je vojsku – onu užasavajuću JNA kojoj nisi mogao pobjeći, a onda je još i pucala po nama – služio je u Sarajevu.
Ako si uzmem dovoljno slobode da pokušam detektirati u čemu je problem i zašto nije imao onakvu trenersku karijeru kakvu mislim da je trebao imati, rekao bih da je previše vjerovao instinktu, a premalo zanatu. Previše se pouzdavao u svoje vođenje utakmica, premalo u pripremu utakmica. Previše je povjerenja imao u organizatore, preko kojih je kontrolirao momčadi (što nije previše čudno, jer je i sâm bio organizator), a premalo u druga rješenja. Previše je vjerovao vlastitom egu, ne dajući igračkim egoima da se razmašu.
No, ono što je mana u dužem vremenskom periodu, kroz cijelu sezonu, moglo bi se pokazati vrlinom na kratke staze. Na kratke staze kakve su, recimo, predstojeće olimpijske kvalifikacije. Ako ih i ne prođu, vjerujem da može okupiti i ‘kupiti’ igrače za četiri utakmice u sedam dana, i sam držati koncentraciju i razinu energije na visokoj razini. Ako i ne prođu kvalifikacije, neka barem igraju dobru košarku da se igrači na odlasku na dostojan način oproste od reprezentativnog dresa.
Izvor: Al Jazeera