Kako sam pisala Karadžiću 1992. i opet mu pišem

Taman kad sam željela čuti svoje prvo 'političko pismo' na Radio Sarajevu, našu zgradu je pogodila tenkovska granata (Arhiva)
Taman kad sam željela čuti svoje prvo 'političko pismo' na Radio Sarajevu, našu zgradu je pogodila tenkovska granata (Arhiva)

Piše: Nermina Mujagić

Nakon presude Haškog tribunala Radovanu Karadžiću, kojem se sudi za genocide i etnička čišćenja, bit će izgovorene raznovrsne riječi. S obzirom na veoma složen karakter njegove ličnosti, vjerujem da ćemo njegova djela pokušavati prosuđivati sa različitih strana, jer je riječ o optuženiku za najstroža djela protiv čovječnosti, političaru, “srpskom Mesiji”, “mirotvorcu”, psihijatru bez strpljenja i morbidnom pjesniku crnogorskog porijekla.

Riječ je o jednom od osnivača Srpske demokratske stranke i o vrhovnom komandantu Vojske Republike Srpske.

Smijem li priznati da sam mu napisala pismo 19. maja 1992. godine, kada su srpski vojnici zarobili autobus pun žena i djece, koji su krenuli iz Sarajeva prema Kiseljaku zbog granata koje su po gradu sipale sa svih strana? Imala sam 17 godina, politički potpuno nesvjesna, ali zaljubljena u sve bosansko i balkansko. Napisala sam:

“Uništio si sve: naše škole, bolnice, muzeje, obdaništa… Nisi vrijedan da te kuče moli g. Karadžiću, ali evo, činim to javno. U ime sve djece Sarajeva, u ime svih mladih, svih normalnih koji su preživjeli ovaj mjesec i pol rata. Molim te, ne šalji više barut na nas i oslobodi moje drugare i njihove majke na Ilidži.”

Ni slutila nisam da riječi “molim te” teško mijenjaju kolektivnu svijet nabijenu potrebom za razaranjem.

Taman kad sam željela čuti svoje prvo “političko pismo” na Radio Sarajevu, našu zgradu je pogodila tenkovska granata iz pravca Sarajevskog aerodroma, tako da su me do kraja 1992. godine sustizale impresije sugrađana: “jesi mu se nagovorila… svaka čast…samo ljudski…”

Karadžića sam kasnije procjenjivala na osnovu nacionalističke ideologije koju je provodio i na osnovu onoga što je izjavljivao u medijima. No, njegovo interesovanje za poeziju privlačilo je i moju pažnju, posebno jer je bio dobitnik niza književnih nagrada: Dučićeve, Ćopićeve, Ratkovićeve i inih, a i razbijao je moj stereotip da su pjesnici preemotivne duše.

Opasnost političkog u kulturi

Jedne prilike, na snimanju u Banjoj Luci, prišla sam štandu prepunom kaseta, diskova s guslarskim pjesmama. U tom nacionalnom kiču nije bilo teško pronaći i knjige “Rašinih pjesama”. Dočepala sam se naslova Od Ludog koplja do Crne bajke, čiji je priređivač prof. dr. Žarko Ružić. U pogovoru ove knjige Ružić piše:

“Ako jedna lasta ne čini proleće, ona ga najavljuje. Tako je i prva knjiga Karadžićevih pesama Ludo koplje, buntovne 1968. godine, nagovestila, u okviru nove generacije pesnika s novim sadržajem sveta, ne samo neobičnu, već i rasnu pesničku individualnost.”

Koja degutantnost! “Neobična rasna pesnička individualnost!” No, u svojim “beleškama o knjizi” priređivač objašnjava iz kojih Radovanovih knjiga su odabrane pjesme i napominje da je mukotrpno bilo tragati za knjigom Crna bajka, koja je objavljena u izdanju sarajevske Svjetlosti 1990. godine i koju “nemaju pojedinci za koje smo sa razlogom pretpostavili da je imaju”.

Nacionalni romantičarski zanos prepoznaje i novinar Željko Kopanja, koji jedne prilike izjavljuje: “Radovan Karadžić je bio izbor Dobrice Ćosića i književnog kruga oko njega”.

Bosanskohercegovački i crnogorski književnik Marko Vešović bio je još pronicljiviji, jer je preko njegovih pjesama razotkrio rušilačku narav dr. Karadžića. Radovan je ratovao s istinom, govorio je Vešović, i sam je sebi prorekao da će srušiti grad. Karadžić još uvijek ratuje s istinom i potvrđuje odbacivanje krivice u sudnici Haškog tribunala.

“To je ono u čemu nema ništa umjetničkog. To je čista tendencija. Dakle, to su čisto politički tekstovi”, izjavljivao je Vešović upozoravajući na opasnost političkog u kulturi.

Nažalost, politička pozivanja na kulturu nisu rijetkost, jer je mnogim nacionalizmima kultura služila da se opravdaju zločini, isključivost i netolerancija. Pascal Bruckner to ilustrira na primjeru zločina koje su počinili nacisti: “Kultura nas je odvela u plinske komore, govorili su Jevreji poslije rata.”

Srbijanski antropolog Ivan Čolović posvetio je u svojim radovima posebnu pažnju ovom fenomenu. U knjizi Balkan – Teror kulture piše o “kulturi kao detonatoru mržnje i ratova na Balkanu”, o kulturi koja je potpaljivala. Njenom vatrom smo se svi opekli, pa je danas jednako važno misliti o tome kako da se građanski borimo protiv kultura u čije su se ime vodili ratovi, u čije ime su se prezirali narodi. Kako kulturi vratiti njen smisao, kako je očistiti od taloga prosječnosti onih koji su se njome poigrali, koji su preko nje plasirali rigidne političke ideje.

Studentski dom na Palama

Presuda je samo jedna u nizu formi kojima se zadovoljava barem minimum pravde i uistinu nema adekvatne kazne za ubijene. Zlodjela koja je počinio Radovan Karadžić ne mogu se objasniti samo kroz koncept individualne krivice. Pitanje društvene odgovornosti je izuzetno važno. Teško je prognozirati šta će ova presuda uistinu značiti i da li će  pravo biti dovoljno da se pokrenu pitanja društvene odgovornosti koja nikako da dešifruje “iracionalno u politici”, “simbole kolektivnog pamćenja”, “kulturni rasizam”, “parapolitičke mitove” koji su se uvriježili na ovim prostorima.

Da smo daleko od kolektivne katarze potvrđuje činjenica da sad imamo i Studentski dom koji nosi ime “Dr. Radovan Karadžić”.

Šta reći o najvećem monstrumu koji čeka presudu za genocide i likvidaciju hiljada bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici, Biljanima, Foči, Karatermu, Vlasenici, Manjači; koji se tereti za granatiranje civilnog stanovništva Sarajeva, zatvaranje hiljada bosanskih Muslimana i Hrvata u logorima, za ubijanja više od 7.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice, za pokolje u Prijedoru?

Šta reći na žalopojke, proteste svih onih koji misle da se svijet urotio protiv Srba i njihovih lidera, heroja?

Ne mogu ni iz kurtoazije da podržim sud u Hagu, jer je Karadžić davno trebao biti uhapšen i procesuiran. Nemam snage ni da objašnjavam koliko su nacionalni pokreti nanosili štete sopstvenim narodima, jer oni koji “nisu bili dovoljno nacionalno svjesni” osjetili su žestok gnjev svojih sunarodnjaka.

Zbog vlastitog cinizma, koji me obuzima zbog rasta desničarskih ideologija u Evropi, nisam ni šokirana pokušajem Vlade bh. entiteta Republika Srpska i predsjednika RS-a Milorada Dodika da se dodatno učvrsti “nacionalna svijest” kod studenata na Palama i u RS-u.

Ponovo mu pišem

U pokušaju denacionalizacije i detoksikacije narativa koji je dolazio od Karadžića i njemu sličnih, dozvolite mi da mu se još jednom obratim na nekonvencionalan način. Vjerujem da će mnogi govoriti o njemu, a ja bih, eto, voljela direktno njemu da kažem koju.

Sa lijeve strane su stihovi Radovana Karadžića iz pjesme Nemoj da poveruješ (na ekavici), a u desnoj koloni stihovi moje malenkosti. Izvinjavam se ozbiljnim pjesnicima i književnicima radi potrebe da posljednji put kažem nešto, ne o ovom čovjeku, nego upravo njemu, i to u u formi pjesme, koju sam za potrebe ovog teksta prepjevala na ekavici, da bolje razumije.

Možda će konačno izbori s istinom:

Nemoj da poveruješ:
da je ponoć crna,
da je to nepromenljivo,
a da je Bog tako hteo.

 

Nemoj da poveruješ da si osuđen
i da ti nema spasa,
nemoj da poveruješ da su trave zelene
samo zbog hemije, zbog svog disanja,
ima tu nešto što je i po tvojoj volji

 

 

Nemoj da poveruješ da se bez hleba i vazduha  ne može,
znaj da je tako i nemoj da poveruješ
nek to bude tvoja mala zabluda koju nećeš priznati.

 

Nemoj da poveruješ da Bog stvari drži na okupu
da se ne razmile,
poveruj da si to ti.

 

Nemoj da poveruješ da jesen dolazi samo iza leta
i iza jeseni zima,
poveruj da je leto zima, a zima jesen
i učini tako ti imaš reči.

 

Nemoj da poveruješ:
da je ponoć crna,
da je to nepromjenljivo,
a da je Bog tako hteo.
 

Ima tu nešto što je i po tvojoj volji.

Poveruj da će svaka naredna noć biti još crnja,
poveruj da promenljivo kolo sreće,
poveruj da je Bog baš tako hteo,
poveruj danas ti sude za zločine protiv čovečnosti.

Poveruj da ti se danas sudi za progone, istrebljivanje, ubistva, deportacije, nehumana dela nad Bošnjacima i Hrvatima,
i da ti je jedini spas doživotna kazna Haškog tribunala,
poveruj da su trave još zelenije,
i zbog hemije, i zbog svog disanja,
ima tu nešto što nije i po tvojoj volji.

Poveruj da su hleb i vazduh nešto bez čega se može,
znaj da je tako i poveruju to,
nek to bude tvoja mala zabluda koju nećeš prizati

 

Poveruj da Bog drži stvari na okupu,
da se razmile,
ne veruj da si to ti.

Poveruj da iza neba sad dolazi pakao,
i iza pakla, opet pakao,
poveruj da je Hag Srebrenica, i da je Srebrenica Hag,
i učini tako da zanemiš

 

Poveruj da je podne crnje nego ponoć,
i da ti je to nepromenljivo,
i da je Bog tako hteo.

 

Ima tu nešto što nije i po tvojoj volji.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO