Piše: Nataša Gaon Grujić
Prije par sedmica društvene mreže su bile preplavljene komentarima vezanim za izjavu premijera Federacije, a kojom je građane, na bazi podataka o najprodavanijim artiklima u dva vodeća trgovačka lanca u BiH, nazvao rastrošnim.
Ne znam kako, jer statistika je neumoljiva – vrijednost prosječne potrošačke korpe je veća od vrijednosti prosječne plate. Matematička jednačina ne može biti prostija, zar ne?
Već mjesecima radnici čekaju finalnu verziju novog Zakona o radu, a umiruju te iste radnike izjavama kako radnici neće biti oštećeni.
Da je finansijsko stanje teško znamo, da nam MMF šefuje i više nego što su građani svjesni i to već znamo.
Da porodica ne može preživjeti mjesec sa minimalnom platom od 380 KM i to znamo, ipak isti premijer je rekao da je povećanje minimalne plate u FBiH društveno opasno i da koči ekonomski rast.
I ovu izjavu prihvatismo, rekosmo, valjda sami sebi – tako je, neko je pametan morao sve staviti na papir, oduzeti, sabrati, pa izaći pred radnike sa platom od 380 KM.
Ali, kako to kod nas biva, danas čitamo informaciju o tome kako je Vlada Federacije BiH donijela odluku kojom se njenim članovima i savjetnicima povećavaju naknade sa jedne na 250 KM.
Ovo povećanje nije društveno opasno i ovo povećanje ne koči ekonomski rast.
Radnici su izabrali smrt
Već danima radnici Livnice čelika Tuzla štrajkuju glađu. Oni traže isplatu samo jedne plate, mada platu nisu dobili godinu dana.
Moram ponoviti – oni traže isplatu samo jedne plate. Oni odbijaju ljekarsku pomoć. Da li ću zvučati grubo, da li želite da do kraja ogolim ono što se dešava – radnici su izabrali smrt.
Oni svakako nemaju šta izgubiti. Oni svakako nemaju šta da jedu. Oni svakako nemaju novca da kupe hranu. Ne gladuju samo oni, gladuju i njihove porodice, žene, djeca. Da li će zvučati potresnije ako napišem – radnička su djeca gladna!
Od 25. januara, njih 18 štrajkuje glađu. Od 5. februara ne uzimaju niti vodu, niti lijekove! Na portalima o njima, o njih 18, možemo pročitati kratke informacije.
Šta novo napisati, osim broja dana koliko ti ljudi nisu jeli, nisu popili vodu. Njihovi životi su postali brojevi kojim se broji njihova izdržljivost.
Na fotografiji radnika iz Tuzle, jedan od radnika nosi kačket, na kačketu, na onom središnjem, najvidljivijem dijelu – zastava Bosne i Hercegovine.
Ova zemlja ima radnike velikih ruku spremnih da rade. Ova zemlja ima radnike spremne da grade i stvaraju.
Ova zemlja ima radnike velikog srca.
Znate li šta je društveno opasno?
Ova zemlja ima radnike čije minimalne plate iznose 380 KM.
Hoćete da vam preračunam, mogu za ovaj iznos pojesti 152 komada hljeba i popiti 152 litara mlijeka. Toliko, valjda, vrijedi jedan radnik.
Znate li koliko bi njima značila ta, novoizglasana, vrijednost naknade od 250 KM, znate li? Hoćete li da vam opet preračunam?
Znate li da je njima bilo lakše izabrati štrajk glađu i žeđu, nego da stanu na ulicu, ispruže ruke željne rada i prose. Ovako su sačuvali ono malo ljudskog dostojanstva.
Znate li šta je društveno opasno?
Opasno je kada su radnici gladni.
Opasno je, da opasnije ne može biti, to što su nam radnička djeca gladna.
Uredba o izmjenama Uredbe o naknadama koje pripadaju članovima Vlade Federacije BiH i njihovim savjetnicima već je objavljena u Službenim novinama, što pravno gledano znači, Uredba je na snazi.
Kada budete podizali svoje naknade, ja se nadam da ćete vidjeti lica radnika sa minimalnom platom od 380 KM i lice onog izgladnjelog tuzlanskog radnika sa kačketom, a na središnjem dijelu kačketa, onom najvidljivijem, zastavu Bosne i Hercegovine.
Izvor: Al Jazeera