Piše: Nataša Gaon Grujić
Uvijek je, barem u slučaju moje porodice, postojala određena vrsta nadmetanja između mene kao starijeg djeteta i mog brata, koji je na svijet došao kada sam ja bila petogodišnja djevojčica.
Vjerovatno zbog roditeljskog neznanja i straha sa kojim dočekuju prvo dijete, obično su roditelji nekako strožiji prema prvom djetetu, a ono drugo puno lakše i smjelije korača kroz život.
Moram priznati da sam dugo bila ljubomorna na lakoću sa kojom se moj mlađi brat izborio za duži izlazak, za odustajanje od pohađanja muzičke škole, odličnog uspjeha u školi.
Prvo glasanje
Svoje punoljetstvo dočekala sam beskrajno sretna, jer to je značilo da sam barem u nečemu ispred moga brata. Tako je bilo i 1. marta 1992. godine, kada sam samo ja mogla ići prvi put sa ocem i majkom na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Nas troje smo otišli da glasamo, a moj brat je ostao kod kuće.
Na glasačkom listiću je stajalo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
ZA
PROTIV”
Mi smo, mama, tata i ja, zaokružili “ZA”!
Neki i danas navode da je održani referendum bio razlog početka krvavog rata u Bosni i Hercegovini. Ja bih rekla da je rat bio spreman puno ranije od glasačkog listića.
Niti je Gavrilo 1914. godine bio uzrok početka Prvog svjetskog rata, niti naše “ZA” za početak rata 1992. godine. Naprosto je za svako zlo potreban razlog i datum početka.
Bosna i Hercegovina je proglasila svoju nezavisnost 1. marta 1992. godine.
Zemlje članice Evropske unije su, 6. aprila 1992. godine – kada Sarajevo već broji svoje prve ratne žrtve – a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države, priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.
Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine postala članica Organizacije ujedinjenih naroda, tog istog datuma prvi put se zavijorila zastava Bosne i Hercegovine ispred zgrade UN-a u New Yorku. Tog dana smo nekim čudom imali struju i mogli smo gledati TV. Moja mama je plakala dok smo gledali snimak iz New Yorka i kroz suze rekla: „Ovo je veliki dan. Sada nas neće moći više mučiti ratom, svijet će morati reagovati.“ Ja sam tada vjerovala mami. Poslije ni ona nije vjerovala u izrečene riječi. Mučenje je nastavljeno.
Ne želim pisati o ratu. Samo ja znam kako se nosim u srcu i duši sa njim. Ja znam koliko me te ratne godine razdiru i ne daju mira. Koliko mi nedostaju moji prijatelji od kojih sam se zauvijek oprostila. Znam i koliko me rat nije uspio napuniti mržnjom, ali sam zbunjena što mir u kojem živimo u meni proizvodi nemir.
Neće mene taj nemir natjerati da manje volim moju zemlju. Neće me natjerati da 1. mart ne slavim kao pobjedu Bosne i Hercegovine, one za koju sam 1992. godine rekla “ZA”, za nezavisnu, za suverenu, za zemlju ravnopravnih građana svih naroda koji u njoj žive, jer samo tako može, samo tako treba.
Mene boli ovaj mir, u kojem nas i dalje prebrojavaju i nastoje još više podijeliti. Boli me što sve češće čujem rečenicu:„Sve više razmišljam da odem zauvijek odavdje.“ Bojim se kada sama sebi izgovorim ove riječi.
Zbog nje se nisu radovali
Nemirna sam od prizora siromaštva. Nemirna sam što nas stalno vraćaju u rat, jer samo tako se može prikriti nesposobnost i nerad. Nemirna sam od broja nezaposlenih. Nemirna sam što se na Poljinama, brdu pored Sarajeva (ovo ”brdo” ne zvuči dovoljno mondenski, pa su ga, to brdo, nazvali Poljine Hills) ne širi miris sagrađenih kuća za one porodice što preživješe rat, već imamo vile, a uskoro i moderno naselje. Prodajemo zemlju strancima, a ne mogu je oni voljeti kao ja. Ne mogu joj se radovati kao ja kada joj se vraćam. Ne mogu, jer zbog nje nisu plakali, zbog nje se nisu radovali.
I ove 2016. godine, 24 godine od 1. marta 1992, neki će slaviti ovaj dan, a neki ne. Svi će držati govore, samo različitog sadržaja. Možda će biti organizovan, u zgradi Predsjedništva, prigodan domjenak sa uglednim zvanicama… A ja, ja ću se sjetiti koliko sam bila sretna kada sam prvi put sa ocem i majkom išla da glasam. Sjetiću se da je moja mama plakala kada je ispred zgrade UN-a u New Yorku, na vjetru, zvučno zaklepetala tadašnja zastava Bosne i Hercegovine.
Nepopravljivo, i danas bih na isto pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”, odgovorila sa “ZA”, samo što bih ovoga puta mogao glasati i moj brat, već je odavno punoljetan….
Izvor: Al Jazeera