Piše: Zvonimir Nikolić
Siguran sam da svako od nas ima neki objekat (većinom ugostiteljski) za koji kaže da je “svoj”. Pa se tako vežemo za neke objekte koji su nam u blizini stanovanja, kao što ja imam možda najneugledniji od njih nekoliko u neposrednoj blizini, ali meni najdraži kafić “Lo Le Mi” kod Željinog stadiona.
Tu sve svi uglavnom znaju, konobari znaju kakvu kafu voliš, svi se uljudno ispozdravljamo i svako nastavi da pije kafu sa svojim mislima. To su oni objekti u kojima te niko ne pegla, oni gdje znaju prepoznati tvoje trenutno raspoloženje pa samim tim i potrebu za druženjem ili samoćom. Tu niko ne obraća pažnju šta si obukao, kakav tip telefona koristiš, niti su bitni statusni simboli kao na nekim drugim mjestima.
Gosti su uglavnom pješaci koji se spuste sa nekog sprata ili pređu ulicu iz komšiluka. Kao kad potrefimo dobrog frizera, nastavljamo kod njega ići godinama s uvijek istim obrazloženjem: “Ma on/ona zna kako da me ošiša. Ne mogu, vala, vazda objašnjavat’ od početka.” Iako je svaki put kose sve manje i manje i sve je manje razloga za objašnjavanje, ipak se nekako vežemo za te makaze i ruke. Tako sam se i ja vezao za “Lo Le Mi” i mislim da se više od gazde radujem prvim proljetnim danima i bašti u debeloj hladovini.
Mahalanje uz kafu
Ipak, rijetkost je da imamo jedan objekat kakav sam imao ja svojevremeno. Objekat zbog kojeg sam išao sat ranije na posao. Da bih imao dovoljno vremena da popijem kafu i promahalam s dragim ljudima. Taj objekat je bila nekadašnji kafić “Lora” u pasažu Titove ulice i u neposrednoj blizini agencije u kojoj sam tada radio. Nakon rata nije ni bilo čestite mobilne telefonije, niti potrebe za dogovaranjem, a opet svako jutro je nas nekoliko pilo kafu i provodilo krasno vrijeme s uvijek nasmijanim vlasnikom Šagetom. I, što je najsmiješnije, onaj koji bi prvi došao bi naručio kafu sebi, onaj sljedeći bi naručio sebi i onom što je već pije, onaj naredni sebi i ovoj dvojici, onda bi Šage naručio svima…
Tako sam znao u periodu od osam do devet ujutro popiti šest-sedam kafa. Doduše, u to doba sam imao nizak pritisak i ne mogu reći da mi nisu godile. I uvijek bi se sakupila ista ekipa: Ivica stariji, moj kum Trgo, Ivica mlađi, Cuco, Čenga, naravno gazda Šage i ja. U to doba tek su se počeli pojavljivati mobilni telefoni, izgledom i veličinom solidnog daljinskog upravljača, pa je bhihovo stavljanjena stol značilo da nemaju gdje stati šoljice s kafom. Ti telefoni su obično držani u unutrašnjem džepu sakoa i skoro svi su imali istu melodiju, tako da bi na svaki zvuk zvona svi izvlačili svoje telefone.
U “Lori” su ujutro pili kafu i novinari, glumci, sportisti, a uvijek su bili i neka dvojica kojima nismo znali imena. Oni su sjedili nedaleko od vrata i provodili sate u međusobnom mahalanju. Usput bi otračali svakoga koji bi prošao pasažom ili prokomentarisali svakoga ko je izlazio iz kafića.
‘Mater bi otračali’
Tako jednom prilikom, dok smo svi u relativnoj tišini miješali svoj šećer u šoljicama, jedan od njih je prelistavao dnevne novine i vrlo glasno reče svom sagovorniku ali i svima nama:
– Vidi, matere ti, ona Sidni Kraford se udala za onog levata Ričarda Gira!
– Fakat se udala za njega?
– Jašta je, evo ima i slika nekakva sa vjenčanja.
– A, glupače, gdje njega nađe?
Slušajući komentare njih dvojice, svi smo ih u isto vrijeme pogledali, a Šage je prvi reagovao:
– Čuj, gdje njega nađe? Trebala je izgleda tebe nać’?
Njih dvojica se samo zgledaše, nisu dalje komentarisali, ali vjerovatno su se u sebi pitali šta to njima dvojici fali i što li je to toliko Ričard bolji od njih.
A Šage je nastavio, ali tišim tonom, obraćajući se ovaj put samo nama: “E, jesi čuo one dvojice? Mater bi otračali! Pa sam Ričard ima više zuba nego njih dvojica sa komplet familijama…”
Šagetov ‘prosjak’
Imao je Šage i “svog” prosjaka. Kao ona nekadašnja sirena koja se oglašavala svakog prvog u podne, tako bi i ovaj došao svakog prvog, čim otvori kafić.
– Znaš, ja mu dam prvog 10-15 maraka da me ne gnjavi više i ne dolazi svaki dan. Ali on k'o da je zaposlen ovdje. Svakog prvog možeš naviti sat po njemu.
I tako, jedno jutro dolazi čovjek po svoju gibiru, a Šage izvadi cenera i dade mu s riječima:
– Eto ga, jarane, za ovaj mjesec.
A ovaj će, sasvim ozbiljnim tonom, kao da stavlja sudski štembilj na neki važan dokument:
– To jeste, jarane? Ali, nisi mi dao za prošli.
– Kako, ba, nisam dao?
– Fino, ja dolazio ti bio na moru.
– Pa jesam, jarane, otišao malo i ja na godišnji.
– Slušaj, prijatelju, to je tvoj problem, nije moj, dođeš mi još cenera!
Tablete za visok pritisak
Šage mu dade još cenera, okrenu se nama i samo reče: “E jesi vidio, matere ti?”
Često sam se pitao zbog čega mi je ostalo tako lijepo sjećanje na taj objekat. To su bile prve poslijeratne godine. Godine kada smo se radovali miru i normalnom životu. Godine u kojima smo navikavali dane razlikovati po vremenskim uslovima, a ne po broju granata i ubijenih ljudi. Godine kada smo svi bili još uvijek optimisti i bili sigurni da mir i budućnost donose samo prosperitet i blagostanje. Godine kada smo još uvijek vjerovali… Tih godina su kafe bile još uvijek bezbrižne…
Nekoliko godina kasnije otišao sam na novo radno mjesto, u drugi dio grada. Nisam mogao više dolaziti u “Loru” na kafu. Poslije toga je i “Lora” promijenila namjenu. U onaj pasaž nisam ušao bar desetak godina. Sa Šagetovim sinom sam prijatelj na Facebooku i redovno mu šaljem pozdrave. Vremena za kafe imam sve manje.
A počeo sam da pijem i tablete za visok pritisak.
Izvor: Al Jazeera