Jeste li kukavica?

Ujedinjeno kraljevstvo je pokazalo kako ne želi zajedno s EU-om snositi posljedice svoje kolonijalne prošlosti i nedavnih vojnih intervencija (Arhiva)

Piše: Borna Sor

Još jedna uspješna revolucija… oko Sunca. Čestitam svima koji smo ovdje, nije bilo lagano. Prošla godina bila je stvarno dinamična, prepuna političkih obrata, novih sukoba i obnove starih sukoba. Sirija, Putin, Trump, Brexit mučili su ostatak svijeta, a nas su zabrinjavale optužnice, blokade, zatvaranja granica, špijuni, naoružavanje i čokoladice. No ovaj tekst nije prošloj godini, nego novoj.

Jeste li kukavica?

Ozbiljno vas pitam, možete odgovoriti u sebi, znam da to nije nešto o čemu pričamo javno. Jeste li kukavica? Ne mislim je li vas strah, ili se bojite što budućnost donosi, nego karakterno vas pitam: 

Jeste li kukavica?

Ja jesam. Oko puno toga. Kod stvari koje nisam radio prije. Bojim se visina i zmija, iako bi to mogao netko nazvati fobijom, ja osjećam kukavičluk. No to su nebitne stvari. Ono oko čega sam ja pravi kukavica jest sukob. Što veći, to ga se više bojim. Još ako uključuje fizički sukob, moj hipotalamus jednostavno podigne bijelu zastavu.

Trijumfalne pobjede

Mogao bi se pravdati kako je civilizirano društvo izgrađeno na tolerantnoj razmijeni mišljenja i kako je agresija uvijek loše rješenje, ali činjenica je da su sukobi sastavni dio našeg planeta i bježati od njih, zapravo je bježati od svijeta.

Pitam vas to, jer ako imate osjećaj kako je prošla godina bila puna katastrofalnih političkih događaja, morate znati da je drugoj strani bila puna trijumfalnih pobjeda. Dok ste se vi zgražali, odmahivali rukom ili samo bili nihilističko apatični, netko je slavio. Netko je osjećao kako sad dolazi njegovo vrijeme. Ili se vraća njegovo vrijeme. Dok su mase ljudi bile šokirane nemogućim, pobjednici su uzvraćali: “Pokazali smo vam!”

Teroristi su pokazali da mogu napadati gdje i kad žele.  ISIS je pokazao kako se može biti odmetnuta kriminalna država bez ijedne međunarodne podrške, a da se izbjegne međunarodna intervencija. Rusija je pokazala kako se može teritorijalni širiti i u 21. stoljeću. Amerika je pokazala kako i Ku Klux Klan može imati svog predsjednika države. Ujedinjeno Kraljevstvo je pokazalo kako ne želi zajedno s EU-om snositi posljedice svoje kolonijalne prošlosti i nedavnih vojnih intervencija. Ujedno su uveli najmasovnije prisluškivanje građana na cijelom svijetu. Poljska je pokazala kako žene koje abortiraju treba poslati u zatvor.

Hrvatska je pokazala kako “za dom spremni” nije uvreda ako mu nije cilj provocirati. Još smo pokazali kako je “antifašizam floskula”. Srbija je pokazala kako je normalno da mafija vodi državu, da policija nikad ništa ne zna. Makedonija je pokazala kako facelifting može promijeniti cijelu prošlost nacije, a Bosna i Hercegovina je pokazala kako se ništa ne pokazuje.

I nema nikakvog razloga da ovdje stanu pokazivati. Zašto bi stali? Kad ti ide dobro, nastaviš tako i dalje. I ne vidim ikakav razlog zašto 2017. godina neće biti još više problematična od 2016.

Erupcije vulkana

I primijetio sam nešto zajedničko svim tim ljudima koji su nam “pokazali”. Oni se bore. Oni se ne boje reći što misle, ne boje napadati druge, ne boje se privatno i javno organizirati. Ne boje uložiti svoje vrijeme i novac u to za što se bore.

Oni ne bježe od sukoba.

To ne znači da su hrabri, da su u pravi ili da im se treba diviti. To ne znači da nešto trebamo od njih naučiti, niti kopirati. To samo znači da postoji sukob u koji mi nismo ušli. Ne samo jedan, nego tisuće njih. Milijuni svakodnevnih sukoba na ulici, u autobusu, u školi, na poslu, u medijima. Sukobi s prijateljima, kolegama ili obitelji od kojih bježimo i povlačimo se, misleći da su to sukobi iz prošlih ratovima, koje smo davno pobijedili. Neki rudimenti, slijepa crijeva koja se samo nekad upale.

Ali nisu. Ti ratovi nisu gotovi. I možemo samo biti zahvalni što ih danas sve više vodimo riječima i izborima, a manje oružjem. Zato su ljudi toliko bili šokirani “Trumpom” i “Brexitom”.

“Pa kako je to uopće moguće?!”

“Pa to je otvoreni rasizam?!”

Ali kako možemo biti šokirani? To su samo erupcije vulkana koji ključa u našoj političkoj svakodnevici.

Vozite se u autobusu. Jedan mladić kaže Romu “Sve Cigane treba pobiti. Vi niste ljudi, vi ste životinje”. Što se događa sljedeće? Vozač zaustavlja autobus i izbacuje mladića? Gospođa zove policiju zbog uznemiravanja javnog reda i mira? Ostali putnici krenu napadati mladića, jednog krupnijeg muškarca se mora smirivati dok zapušeno sikće: “Zar sam ja u ratu krvario za naš Ustav, da ovo malo govno širi svoju rasističku mržnju, zube ću mu izbiti!”? Policija prijavljuje mladića kod psihijatra zbog očigledne poremećenosti?

Svi samo šute. Ne žele ulaziti u sukobe. Gledaju na drugu stranu.

Da je mladić rekao: “Sve žene su kurve. Svi crnci majmuni. Svi pederi bolesni. Svi Hrvati stoka”?

‘Ma nije bitno, pusti budalu’

Ista šutnja. Šutnja svugdje. Šutnja u školi, šutnja na poslu, šutnja na ulici. Jer treba izbjegavati sukobe, pogotovo te banalne, kad ljudi samo pričaju gluposti. Pa neće to nikad biti ništa ozbiljno.

A kad netko ne šuti i odluči ući u sukob, onda je ostalima neugodno.

“Ma nemoj, pusti budalu.”

“Ma nije bitno.”

Želio bi to i nominirati za slogan 2016. godine – Ma, nije bitno, pusti budalu.

I jesmo. I “budale” su osvojile autobuse, pa onda ulice, medije i izbore. Zato što su se borili. Ne zato što hrabri ili u pravu, nego nisu bježali od sukoba. Od sukoba koji smo im lagano prepustili i predali. Gledali smo na drugu stranu. I tad su nas udarili. Sucker punch.

I na samom početku nove godine vas pitam: “Jeste li kukavica?”.

Ja jesam. Ali bojim se kako si to više ne mogu priuštiti.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO