Gdje ćeš za Novu?

Papirićima od bombona kitili smo naše jelke i, nestrpljivi, iščekivali radničkog Djeda Mraza (EPA)
Papirićima od bombona kitili smo naše jelke i, nestrpljivi, iščekivali radničkog Djeda Mraza (EPA)

Gdje ćeš za Novu? Ovim pitanjem, kao šarenim omotima za karamele, umotan je svaki davno rasuti decembar djetinjstava naše generacije. Slušali smo kako ga stariji, odmah, čim bi taj bijeli starac posljednji sišao s već napuštenog kalendara i zakoračio našim ulicama, postavljaju jedni drugima, a onda dugo planiraju, i maštaju, i spominju sve te, nama tada nepoznate pojmove, bremenite do tajanstva.

Svijali smo šuškave papiriće od bombona i probijali ih iglom navlačeći ih na konac. Proizvodili smo vijence šarenog cvijeća, koji su starije podsjećali na djevojke s fotografija egzotičnih pacifičkih otoka. Njima smo kitili naše jelke i, nestrpljivi, naliveni uzbuđenjem koje nas je dražilo sedmicama, iščekivali radničkog Djeda Mraza. Paketići su bili mitski: crveni vatrogasni kamion s merdevinama, limena patka s ključem za navijanje, stoni fliper i veliki drveni šah.

Cijeli mjesec kiptio je nekom magičnom ozarenošću. Zjenice ljudi oko nas pretvarale su se u iskre kojima bi zavijani snježni putevi odgovarali milovanjima prosinačkog zubatog sunca. Iskrio je u očima praznik. Vihorila je u njima svečanost. Prosipala se posvud oko nas nježnost i blagost. Ljudi su se mijenjali, postajali dublji, mirniji i blaži i svakog je krasilo neko vanstvarno, ni njemu dokučivo nadahnuće.

Dan poslije

Željeli smo tada vjerovati kako je posljednji mjesec u godini dobio naziv po prosipanju te toplote i ljubavi oko nas, a ne snijega iz nebeskih naćvi, kako su nas stariji uvjeravali. Neka nam oproste svi naši Prvi majevi i sva ona dobra janjad oglodana na obalama rijeka; neka nam oproste svi oni “29. novembri” i zaboravljene patriotske pjesme što smo ih recitirali na školskim priredbama koje su se plavjele od pionirskih kapa, crvenjele od marama i bijeljele se našim košuljama skrojenim u čast rođendana domovine; i svi oni propušteni Bajrami i Božići i Uskrsi neka nam oproste, ali nijedan praznik nije se čekao s takvim ushićenjem kao Nove godine našeg djetinjstva.

Koliko smo samo puta dali sve od sebe u nadi da ćemo dočekati ponoć s našim djedovima i didovima, nanama i bakama, dok naši roditelji slave tamo negdje, ne u hotelima ni u restoranima, nikako u zagušljivim kafanama, već u tom “gdje ćeš za Novu”, jer to pitanje pretvaralo se u nama u prostor, dalek i tajanstven, ništa manje nego nepojmljiva kuća na sjeveru iz koje svakog prosinca izlijeće Djeda Mraz.

Ali nikada nismo uspijevali, san bi nas uvijek skrhao prije nego bi se kazaljke preklopile. Tako bismo propuštali varničenje tisuća prskalica, ponoćnu kanonadu petardi prokrijumčarenih iz Italije ili podvaljenih u koferima gastarbajtera iz Njemačke ili zvižduk rijetkih raketa što su letjele ka nebu da prospu odozgo tisuće krijesnica i zapale nebo. Čak ni poneki topovski udar prošvercovan iz magacina Jugoslavenske narodne armije, od kojeg bi protrnule čak i zgrade, a kuće se stresle od straha, ne bi nas uspijevao razbuditi, tek bismo se okrenuli i slatko zamljackali u snu.

Prvi dan nove godine odisao je pustinjom, kao da smo preko noći preseljeni na drugu planetu. Roditelji su bili mahmurni, a kuća je kisila na rasol. Reprize prošlonoćnog slavlja iz televizijskih studija djelovale su patvoreno i lažno. Jelke, s upaljenim sijaličicama u boji, kao i naši vijenci cvijeća od omota za bombone, izgledali su raščupani poput neiščešljanih baba. Ulice su bile podmuklo prazne, sabijene u muk. Kao da je cijelim prostorom oko nas protutnjao strašni valjak i sve zgnječio u dramatičnu jednodimenzionalnost. Kakav prevrat! One svečanosti što se još jučer svijala posvud oko nas nigdje više nije bilo.

Kukavički podmetnut paketić

Tada smo počinjali shvatati velike istine čovječanstva. Poimali smo, polako ali sustavno, kako se najsnažnije uzbuđenje krije u iščekivanju i maštanju, i u želji, nikako u objektu željenog. Ponukani tim saznanjem, prekoračivali smo najoštrije pragove puberteta i uživali u uzbuđenju, maštajući o prvom dočeku Nove godine s drugovima. Trebalo je zgaziti sve mrlje stida, pa da svom puninom osjetimo vrijednost gotovo cjelomjesečnog ushićenja koje uvire u jednu tačku, onu prijelomnu, s koje se sve na svijetu obrušava u svoju suprotnost. Trebalo je, brutalno, sasvim balkanski, otpjevati prvu sevdalinku i razbiti prvu čašu.

Prva pijanstva nisu dolazila iz nas samih, već kao potreba da oponašamo starije. I sami smo tih godina slutili kako tek glumatamo i nastojimo dohvatiti svoju vlastitost izvan sebe. Tako smo i voljeli. Kao da je zaljubljen bio neko drugi, iz nas, neko ko još skuplja šuštave omote od bombona s namjerom da ih naniže u vijenac. Obgrtali smo ga stidom i potiskivali u bezdane vlastitih bića. Umjesto njega isturali smo lažnu sliku, ni ne primjećujući kako godine neumitno prolaze i kako se ta slika sve pogubnije mrsi s onim što smo zaista željeli biti. S nama je već redovno bio naš momak, naša djevojka, mi više nismo bili sami.

A onda, kada je došlo vrijeme da prevaziđemo sve odglumljene likove, koji su još uvijek tumarali po našoj unutrašnjosti, iz jednog novogodišnjeg paketića, kukavički podmetnutog pod našu jelku, izašao je rat. I mi smo nastavljali glumiti, dočekivati decembar i pitati: “A gdje ćeš za Novu?” Znali smo da samo oponašamo život, ali to nam nije smetalo. Sami sebi ličili smo na osuđenike na električnu stolicu koji su se već odrekli života i sad tumaraju u nekakvom međuprostoru, ni mrtvi ni živi, ali na nepojmljiv način zaštićeni od svih.

Nakon rata već smo znali da više ne slavimo doček Nove godine, već da se opraštamo sa starom, potpuno svjesni da je svaka iza nas bolja od one pred nama. Ipak i dalje, evo, pitamo: “Gdje ćeš za Novu?”, sad samo zbog toga što baš taj skup riječi predstavlja jednu od rijetkih stvari u kojima je ostalo mirisa i boja naših davnih izblijedjelih prosinaca, našeg žgoljavog radničkog Djeda Mraza.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO