Zašto je šokantna vijest da je kod nas pao snijeg

Jako se dobro sjećam sarajevskih zima kada je bilo uobičajeno da u januaru ili februaru dobaci do minus 25 (Tanjug)
Jako se dobro sjećam sarajevskih zima kada je bilo uobičajeno da u januaru ili februaru dobaci do minus 25 (Tanjug)

U poplavi raznoraznih medija čini mi se da se upravo internetski portali nekako najviše bore za svoje čitaoce. Što je u neku ruku i razumljivo, jer od broja čitalaca ili “lajkova” umnogome zavisi i njihov opstanak na tržištu.

Ipak, kao redovan čitalac teško razumijem “skandalozne” ili “šokantne” naslove vezani za neku vijest. Pa tako nam već godinama “masiraju” živce naslovima tipa “Iznenaditi ćete se kakvo nas vrijeme očekuje”, “Nikad nećete pogoditi šta nam je priroda pripremila za januar” ili “Šokantno-februar će biti mjesec iznenađenja”…

Ponekad i nasjednem na takav neki naslov, pa se onda narednih par minuta borim s onim “iskočnim” prozorom, koji me “lajkom” uslovljava da pročitam tu vijest, od koje ću vjerovatno morati popiti čašu vode s kockom šećera. I kad konačno pređem sve prepreke da dođem do vijesti, saznam da “nikada neću pogoditi” da će u narednom periodu u Sarajevu padati snijeg i da će se – šokantno – temperature spustiti čak do minus 10! Pa i sam tog trena pokušavam da se iznenadim. Čuj, snijeg u januaru i čuj, minus u januaru! Isto kao da živimo u Sevilli, pa se svako malo skandalozno šokiramo snijegom i minusima. Kao čitaoca me nervira to što se iza tih “skandaloznih” i “šokantnih” vijesti obično ne krije zapravo ništa. Sasvim uobičajena vremenska prognoza za određeni period godine. Što je najgore, i mi smo nesvjesno prihvatili te stresove i šokove, pa masovno po društvenim mrežama komentarišemo i čudimo se nečemu što je sasvim normalno i uobičajeno u decembru – snijegu!

Istinski šokantne vijesti

Sjećam se jedne davne godine, negdje početkom sedamdesetih, otišli smo našim novim “Princom 1200C” za prvomajske praznike kod familije u Mostar. U Sarajevo smo se vratili vozom, jer je u toku praznika snijeg zatrpao i Sarajevo i u to doba skoro neprelaznu Ivan planinu. Otac je nekoliko dana kasnije opet vozom otišao po auto u Mostar, jer su u međuvremenu putevi postali prohodni. Da smo tada imali sve ove medije koje imamo sada, vjerovatno bi većina najavljivala smak svijeta i moguću kataklizmu jer je pao snijeg za 1. maj. Kad god smo negdje putovali za novembarske praznike, išli smo sa dozom opreza, jer se često znalo dogoditi da nakon nekoliko sunčanih dubrovačkih dana naletimo na snježne nanose na Bradini. I to je bilo sasvim normalno.

Jesmo li se mi razmazili ili smo totalno pali pod utjecaj medija koji nas bombarduju takvim naslovima ni sam ne mogu da objasnim. Ali jako se dobro sjećam sarajevskih zima kada je bilo uobičajeno da u januaru ili februaru dobaci do minus 25. I ne sjećam se da je bilo takvih saobraćajnih kolapsa, skraćenja radnog vremena ili nastave u školama zbog vremenskih nepogoda. Kao što smo i svaki zimski vikend koristili da pobjegnemo iz sarajevske magluštine na Trebević ili neku planinu oko Sarajeva i tada se, kao i sada, čudili kako iz mora magle, ispod koje je smješten grad, koji zapravo ne vidimo, viri samo TV-toranj na brdu Hum. E sad, moguće je da je ona magla sedamdesetih i osamdesetih godina bila malo zdravija od ove današnje ili da mi onda nismo ni znali da se u toj magli nalaze i neke otrovne čestice kao što sada znamo da se nalaze.

Kao da i oni koji se bave ovim poslom veoma lako i ležerno koriste pojmove “šokantno”, “skandalozno” ili “nikada nećete pogoditi” ili “ova istina će vas iznenaditi” – za neke sasvim obične stvari, a koje nisu previše interesantne same po sebi. A onda se pojave zaista šokantne vijesti, poput one od neki dan kada je jedna majka bacila u rijeku tek rođenu bebu, a jedan otac mučki ubio svoju desetomjesečnu kćer. To bi trebale biti šokantne i skandalozne vijesti. Od tih vijesti trebali bismo da se stresemo, zgrozimo, šokiramo i da se pitamo u kojem pravcu uopšte ide ovaj svijet i kakvi smo to ljudi postali. Ili neljudi. A ne da se zabezeknemo snijegu krajem decembra u Sarajevu.

Bilo je i prije velikih zima i vrućina

Da ne govorim o kojekakvim portalima koji praktično izmišljaju ili objavljuju neprovjerene vijesti i po kojima je Ronaldo dosad donirao barem pet puta više nego što je u životu zaradio, po kojima nas smak svijeta očekuje svake druge sedmice i kojima je puno važnija bila seksualna orijentacija Georgea Michaela nego šta je čovjek u toku dugogodišnje karijere postigao i koliko je i kome novca ostavio poslije svoje iznenadne smrti. A da ne spominjem čudotvorne efekte sode bikarbone, po kojima bih ja trebao da živim barem 120 godina, koliko sam je popio u životu da umirim gastritis ili žgaravicu.

Ipak da se vratim na “vrijeme”. Činjenica jest da se globalna klima mijenja, da imamo vrela ljeta i vrlo čudne zime. Ali lako se može pronaći podatak na internetu da je davne 1950. godine u Bihaću izmjereno 41,2 stepena, da je Mostar oduvijek apsolutni rekorder po vrućinama i da je 1963. godine na Igmanu izmjereno minus 43,5 stepeni. Mjesec dana kasnije moji roditelji su iznijeli autora ovog teksta iz porođajne bolnice pri temperaturi u Sarajevu od minus 30.

I niko se nije previše ibretio (čudio) niti skandalozno šokirao tim temperaturama.

Jer, Bože moj, bila je zima. I to u Sarajevu, a ne u Sevilli ili Tripoliju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO