Poštar još nije pozvonio. Ni jednom ni dvaput. A praznici su.
Okitili smo jelku, poredali zelene venčiće i ukrase po stanu, zalili usahlo božićno drvce (suši se brzo, to su nam, verovatno, Holanđani opet podvalili neku hemiju), postavili prigodne svećnjake i stolnjake – dan uoči prvog Božića.
Prvog? Kažem “prvi” jer u našoj kući praznici se najavljuju Badnjim danom i katoličkim Božićem (25. decembra), a okončavaju drugim, pravoslavnim (7. januara). Okićena jelka potraje i još koji dan duže, ponekad i do kraja januara. Održavamo tradiciju običaja – i mešovitih brakova – bez obzira na bliskost crkvama i Bogu, to je svačije pravo i volja.
U međuvremenu, skromno se obeležavaju (i nekad) za nas važni praznici: dva roditeljska rođendana i rođendan jednog već odraslog deteta, tek da ne zaboravimo kad smo došli na ovaj svet. I, naravno, Nova godina, tj. noć koja nas s njom spaja.
Tople emocije ispisane vlastitim rukopisom
Miris okićene jelke u svemu tome važna je stvar, jer – mirisi se najduže pamte. Ukrasi se menjaju, u skladu s modernim trendovima boja kuglica, girlandi i lameta, raznobojnih svetiljki koje trepte.
Ipak, nešto (mi) već godinama nedostaje, ispod jelke i po celoj kući za te praznike.
Sećate li se vremena novogodišnjih čestitki? Bilo ih je na desetine, sa srebrnastim šljokicama, oblikovanih kad se otvore u obliku Deda-Mraza ili Sneška Belića, paketića s mašnicama, svirajućih na dodir ili sasvim jednostavnih, s izrezanim u pahuljicama ili kućicama pod snegom…
Čestitke s prvim slovima na kojima su vežbala deca, da razneže rodbinu s druge strane novogodišnje čestitke. Pa onda čestitke od komšija, prijatelja sa šablonskim, ali dragim porukama: “Srećna Nova, puno zdravlja žele vam vaši…”, “Puno sreće vam želim, susretu se našem budućem veselim”. I tako u nedogled…
Koverte behu razbacane po kuhinjskom stolu. Čini mi se da smo ih, nekako, raspoređivali što je moguće pravilnije, ispunjavajući dane do jutra uoči Nove godine. Na njima – sve adrese na koje šaljemo tople emocije vlastitim rukopisom.
Naš poštar Srđan veli da odavno – a pitam ga to bar već tri godine unazad – u svojoj torbi nema čestitki. Ni pisma ni razglednica. Tek nekoliko ih donese i podeli.
Izgubljeni u mejlovima
Starih dopisnica, onih bledožutih, starovremenskih, s tri crte za adrese, ni Srđan se vise ne seća. Niko ga ne dočeka pred vratima s radoznalošću – ko nam to piše.
A i penzije na vratima postadoše retkost. Poštanske torbe teške su samo od računa. Nema tu radosti ni za primatelja ni za donosioca.
U modernom vremenu “čestitke pisane srcem” izgubile su bitku s mejlovima, SMS-om, Fejsbuk-porukama, tvitovima, šerovanjem, lajkovanjem…
Lične želje postale su sveopšte zato što se jednim klikom na mobitelu sreća za Novu godinu šalje na sve adrese: SNG, Srećna Nova godina. Skraćeno i svima… Čak i ako mnogi iz vašeg adresara zaslužuju i koju reč više – bliskiju, iskreniju, topliju, srdačniju i ljudskiju, osim – SNG.
U šta smo se to pretvorili?
Istina, Deda-Mraz negde postoji, makar i onaj šablonski, s interneta. Ne treba ga nacrati. I lete virtuelne pahulje s ekrana, smajlići, srca… Ko bi ih još crtao rukom?
Što se mene tiče, ja još čuvam požutele novogodišnje čestitke, razglednice, pisma, dopisnice… Moje uspomene niko ne može da izbriše – jednim klikom.
Izvor: Al Jazeera