Uzbuna ‘par-nepar’ u Sarajevu

Zagađenje zraka u Sarajevu nije novina, a nisu novost ni urbanističko nasilje i građevinska zlodjela (Al Jazeera)
Zagađenje zraka u Sarajevu nije novina, a nisu novost ni urbanističko nasilje i građevinska zlodjela (Al Jazeera)

Zbog zagađenja zraka Operativni štab Kantona Sarajevo donio je u subotu, 24. decembra, Odluku o proglašenju treće epizode – uzbuna. Jedna od stavki jest ograničenje upotrebe motornih vozila po sistemu par-nepar. Potpisnik je kantonalni ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Čedomir Lukić.

Ne ulazeći u opravdanost Odluke, njenu zakonsku utemeljenost, nepreciznost i nejasnoće u pojedinim dijelovima teksta, ne prejudicirajući njene efekte ni eventualne štetne posljedice, pokušavam se sjetiti šta je sve vlast, od općinskog preko kantonalno-županijsko-entitetskog do državnog nivoa, uradila svih poslijeratnih godina kako bi riješila brojne okolišne, građevinske, prostorne i druge probleme u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Zagađenje zraka u Sarajevu nije novina, a nisu novost ni urbanističko nasilje i građevinska zlodjela. Sjećaju se Sarajlije ograničenja, zabrana i nestašica svih vrsta. Pamte obećanja, preambiciozne planove i još ambicioznije dužnosnike.

Nastavljaju živjeti u groznim uvjetima, često nemaju vode i, dobar dio godine, udišu prezagađen zrak.

Zabrane i nestašice

Prije više od 37 godina ondašnja vlast u tadašnjoj državi donijela je također Odluku o uvođenju sistema par-nepar u saobraćaju. Ograničenje tada nije uvedeno zbog zagađenja zraka iako su industrijska postrojenja radila punim kapacitetom, ulicama su prolazili automobili bez bilo kakve euro-norme, u kućama, toplanama i kotlanama ložili su mazut ili ugalj najgore vrste.

Međutim, promet automobilima bio je dozvoljen svaki drugi dan zbog nestašice goriva. Zabrana je trajala dugo, rezultati bili skromni, nezadovoljstvo naroda, baš kao i danas, pregolemo, a uštede simbolične.

Zato su, koju godinu kasnije, klasno osviješteni samoupravni funkcioneri uveli nove mjere – tzv. benzinske bonove. Svaki je vlasnik automobila mjesečno mogao potrošiti 40 litara goriva; taksisti i službeni automobili nešto više.

Ubrzo po njihovom uvođenju počela je trgovina bonovima. Iskorištene su komisijski spaljivali (dio bi uvijek sakrili, vraćali u promet i preprodavali) negdje na Trebeviću. Komisiju su činili činovnici iz SDK-a (Službe društvenog knjigovodstva) i MUP-a. Goriva je kasnije bilo u svim republikama i pokrajinama osim u Bosni i Hercegovini.

Nestašice su trajale sve do 1992, pa smo iz Sarajeva išli po benzin u Priboj i Brodarevo.

Iako je BiH imala vanjskotrgovinski suficit, iako je proizvodila električne energije više nego što je trošila, redukcije struje bile su česte. Osamdesete godine prošlog stoljeća bile su, u ovoj zemlji, vrijeme svakojakih nestašica. Kafa, ulje, deterdžent, pelene i druge higijenske potrepštine kupovani su, također, u vrlo ograničenim količinama, na bonove, s potvrdama i po spiskovima iz mjesnih zajednica.

Sve će to danas teško priznati nekadašnji republički i savezni funkcioneri, omladinski aktivisti i napredni članovi samoupravnog društva. Nestašice su odavno zaboravljene, ali je u Sarajevu problem vode i zraka, čini se, izraženiji nego ikad.

Daleko je Evropa

Brojni su bili planovi, od nekih smiješnih (veliki tunel ili ventilator na Ivan planini) do tehnološki opravdanih i sasvim prihvatljivih, da Sarajevo tokom zimskih mjeseci bude mjesto ugodnijeg življenja, da se eliminiraju smog i opće zagađenje zraka.

Međutim, nikad nisu realizirani.

Više puta čuo sam tvrdnje da bi termoelektrana Kakanj bez problema zagrijavala Sarajevo. Slušao sam analize stručnjaka iz TE Kakanj i objašnjenja prvog premijera Federacije BiH Edhema Bičakčića i drugih zvaničnika, gledao sam pripremljen projekt toplovoda Kakanj – Sarajevo prije nego što je počela izgradnja autoceste na koridoru Vc.

Upoređivali su Sarajevo s nekim evropskim gradovima koji su na sličan način riješili grijanje. Pričao je novinarima tadašnji ministar bez portfelja Nedeljko Despotović koliko je, koje su milijarde donatorskog i raznog novca potrošene na razne projekte, ekspertize, implementacije, analize, a bile su namijenjene infrastrukturi, pa i rješavanju problema koji godinama muče Sarajevo.

Par-nepar uvodili su i evropski gradovi, čak neki od najvećih. Ali ti gradovi imaju odličnu infrastrukturu, besprijekoran gradski prijevoz, odgovarajuću ekonomsku politiku i dobru socijalnu zaštitu. Konačno, ti gradovi uglavnom imaju dovoljno vode 24 sata dnevno.

Sarajevo sve to nema.

Zato je upitno koliko će i hoće li uopće mjere iz Odluke popraviti kvalitet zraka u Sarajevu, a koliko će nanijeti štete mnogim kategorijama. Ostaju pitanja: može li se građanima ograničiti sloboda kretanja, uskratiti korištenje privatne imovine, onemogućiti privređivanje, ko će im nadoknaditi štetu?

Nepobitne su činjenice da se ovdje, ne samo danas već decenijama, o najvažnijim stvarima, životnim problemima, raspravlja tek onda kad oni postanu skoro nerješivi.

A kad u februaru ili martu puhne jugo, niko više neće misliti o zagađenju zraka. Do idućeg decembra.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Balkan
POPULARNO