Piše: Tomislav Šoštarić
Posljednjih 20-ak godina – nekada više, nekada manje intenzivno – imam običaj uz večeru čitati Bibliju u stripu. Nešto od toga sam dobio još kao klinac od starijeg bratića Stanka, nešto smo imali tko zna otkuda – to su priče iz Starog zavjeta.
Relativno često nešto od toga primim u ruku pa ‘utvrđujem gradivo’ o događanjima za vrijeme ‘vladavine’, kako se zna reći, starozavjetnoga Boga, na ovaj manje naporan i za večeru prikladniji način nego što bi to bilo ozbiljno i temeljito iščitavanje Biblije, što sam također prije češće običavao.
Ipak, najčešće posežem za novozajvetnim evanđeljima.
Taj strip-serijal počinje s vremenom neposredno uoči rođenja navjestitelja Ivana Krstitelja i potom samoga Isusa Krista, a završava Kristovim uzašaćem na nebo i njegovom posljednjom porukom učenicima ‘idite, dakle, i sve narode učinite mojim učenicima, a ja sam s vama, u sve dane, do konca vremena’ te potom Petrovim i Pavlovljevim poslanjem.
Dobio sam ga kao nagradu za drugo mjesto koje sam s dvojicom kolega iz naše župe sv. Ane osvojio na natjecanju zagrebačkih župa iz znanja vjeronauka 1987. godine.
Serijal se sastoji od glasovitih Isusovih parabola – poučnih priča-primjera iz svakodnevnih situacija, kroz koje je učenicima i građanima metaforički tumačio bit svojeg nauka – i događajima iz njegova života i nakon uskrsnuća, kako su ih zapisala četiri učenika evanđelista.
Još bliži Krist
Neke od njih posebno su mi drage, poput one u kojoj Samarijanki na izvoru vode objašnjava kako nije bitno moli li se Bogu u samarićanskom hramu na brdu Gerizimu ili u Jeruzalemu kao i Židovi, već da je Bogu stalo do srca koja ga traže u istini i koja su mu vjerna u iskrenosti svoga života, čime je poručio da Bogu nisu bitne građevine nego ljudi, među kojima nema razlike i koji će svi, otkud god dolazili, kojem god narodu, rasi ili vjeri pripadali, biti pozvani da sjednu za isti stol u kraljevstvu Božijem.
Te priče prilagođene mlađem uzrastu ispričane su na lijep i zabavan način jer u njima se nacrtani Krist smije i šali i nekako se čini još bliži, još više čovjek.
No, ‘knedla u grlu’ zastane mi svaki put kada čitam kraj prve epizode – nakon što je dijete rođeno, pročula se vijest ubrzo među pastirima u blizini.
Ugledavši novu sjajnu zvijezdu i čuvši za dijete rođeno u staji baš za popisa stanovništva zbog kojeg se loza Davidova okupila u Betlehemu – a kojoj je Isus pripadao po tome što mu je Josip na Božju sugestiju u snu odlučio biti poočim, kako bi polagao pravo na mesijansko poslanje – započinje slavlje.
“Evo djeteta koje se rađa pod dobrom zvijezdom! To je mesija kojeg nam Bog šalje! To je budući veliki pastir! Cijelo je nebo u svjetlosti, cijelo nebo slavi! Čujem kako noć pjeva: Slava Bogu, mir ljudima, radost nebeska na Zemlji!”, kliče jedan pastir.
Mir ljudima na Zemlji…
Ganuće porukom nade koju Kristovo rođenje utjelovljuje, miješa se ponekad s ogorčenjem. Umjesto mira, nade, radosti i milosti, kroz 2.000 godina svega je suprotnog od čovjeka bilo u preobilju.
U ime istoga Boga nazivanog različitim imena, ubijalo se, osvajalo i ugnjetavalo, često zbog materijalne koristi ili s njom povezane ideologije. I to još traje.
Drsko zatiranje nade i vjere u čovjeka
Gramzivi i ‘običnom’ čovjeku nedokučivi centri moći te samozvani ‘gospodari’ od lokalnih do globalnih razina gomilaju bogatstvo i zatiru vjeru u čovječnost i pravdu, drsko ne pružajući za to više makar lažno ili licemjerno objašnjenje, razlog…
Surovost civilizacije i otuđenost koju smo stvorili postavši taoci samih sebe, kao da od Božića čine blještavu fasadu koju svake godine navučemo da na mjesec i nešto dana prikrijemo zlokobnost svakodnevice.
Gužva na ulicama i u trgovinama – gdje se troši više nego što se ima i višestruko više nego inače – glazba i potmuli žamor čini da se slabo vide i čuju oni koji, kao i ostatak godine, skupljaju boce ili vuku prolaznike za rukav moleći za kunu ili jelo za svoju djecu.
Istovremeno, mnogi se žale kako je najveseliji kršćanski blagdan postao konzumerski inferno koji više nikakve veze nema s izvornom porukom i značenjem…
Unatoč svemu, ne mogu se oteti dojmu da su osmjesi koji se istovremeno razmjenjuju i susretljivost koju većina u blagdansko vrijeme počne iskazivati prema strancima dok se gužvaju po trgovinama, kafićima ili oko štandova – u biti iskreni.
Jer, svim je ljudima zajednička potreba za nadom. A Božić po sebi jest upravo to – rođenje Kristovo kao nova prilika za čovječanstvo, poruka nade i vjere u čovjeka da može iz sebe uvijek iznova crpsti ono najbolje što u sebi nosi.
Kad sam bio dijete, na badnju večer prije polnoćke kitio bih najčešće s majkom smreku, koju i danas nazivam borom.
Otac bi na božićno jutro dočekivao čestitare koji bi ulazili pjevajući ‘Narodi nam se Kralj nebeski…’, s obveznom litrom domaćeg vina u ruci. Za stol bi se sjedalo tek nakon nekoliko božićnih ‘popevki’ i napitnica.
Neki od tih ljudi, koji su činili moj Božić svake godine, danas su sjene, poput majke i oca. Neki od nas će tek nestati…
Doživljaj Božića s vremenom ispunjava me proturječnim osjećajem, kao kada čovjek osjeti potrebu da se istovremeno smije i plače. Ljudska situacija takva je da plač često porazi smijeh…
Kićenje bora s više nade nego tuge
Pa ipak i dalje svaku badnju večer kitim bor. Sam, ali ipak s daleko više nade nego tuge i s više osmjeha nego drhtanja. Bilo da sam bio netom kod brata na večeri ili ću na sam Božić kod sestre na ručak s poklonima koje sam za najdraže umotao najbolje što znam.
Zbog uspomena, ljubavi, ali i iz inata prema svemu što Božiću proturiječi i jer mi se čini da ako to ne učinim, uskraćujem i živima i mrtvima i samom Božiću nadu koju je on nama davno darovao.
Zato što želim vjerovati da svi oni osmjesi nisu lažni i da će možda ukrašavati jednom i ostatak godine, kada se blještave lampice ugase i uklone, glazba utihne, a mračna zagrebačka zima pritisne svom svojom snagom.
I zato što nije sramota nadati se da će biti tako, pa i još puno bolje.
Zato što nije toliko ključno gdje izričemo svoje molitve, nego jesu li nam drugi ljudi cilj ili samo sredstvo za postizanje neke vlastite koristi.
Zato što nije bitno jesmo li se rodili u palači ili u staji da bi imali pravo i priliku pronaći svoje mjesto u društvu i svijetu, pridonijeti mu i proživjeti život dostojanstveno i časno.
I na koncu zato što mi se svake godine u noći s Badnjaka na Božić, barem na trenutak, učini da čujem kako noć pjeva: Slava Bogu, mir ljudima, radost nebeska na Zemlji.
Izvor: Al Jazeera