Slovenski Pony bicikl ili Bosanski brdski konj

Popentraš svu djecu na željeznog konjića i odvezeš ih pred Veterinarski fakultet da uživo upoznaju spomenik Bosanskog brdskog konja (Al Jazeera)

Bosanci su oduvijek bili male hrane, a velike hvale. Takav nam je i konj naš brdski bosanski – ni manjeg konja ni većeg tovara, a svejedno vedrog duha i, moglo bi se reći, povazdan nasmijan. Taj naš šašiokasti mentalitet, koji je sam po sebi jedan trajni crnohumorni vic, današnji bi motivacijski treneri zgodno uobličili u poticajni input – kako maksimalno iskoristiti minimalnu potenciju.

Tim je slijedom, valjda, jasno zašto smo silno obradovani viješću da će u proljeće slijedeće godine ponovo početi proizvodnja legendarnog bicikla Pony. Naime, Koncern Gorenje iz Velenja, lani je otkupio prava na proizvodnju Pony bicikla od ljubljanske tvornice Rog koja je prije više godina otišla u stečaj.

Eto nam prilike da već početkom nove godine naručimo svog bosanskog konja dvotočkaša koji je, za razliku od ovih današnjih čudovišnih superbrzinaca, sav skrojen u duhu bosanskome, bez obzira što će se nova generacija sklapati u Sloveniji od kineskih dijelova.

Ispario s balkona na drugom spratu

Važno je da je ušušan; može stati u malo komotniji zahod, u špajz, pod bračni krevet, a može i u hodniku poslužiti kao vješalica za zimske kapute i šalove. Samo se, još od ratnih dana pa bogzna dokad, ne preporučuje držati ga na balkonu.

Moj posljednji nikad prežaljeni porodični žuti Pony, nominalno se vodio kao rođendanski poklon sinu – tad tinejdžeru. Eh, taj nam je žućo iz Merhameta prevezao jednu dobru tonu Ikara, leće, riže, hurmi i onih mesnih konzervetina koje ni mačke nisu htjele, a mi bogme jesmo. Koliko nam je drva i vode navukao ni sam dobri stari Pony ne pamti. Ispario je s balkona na drugom katu, jedne od rijetkih noći bez granata, krajem one po svemu najgore ‘93. godine.

Narednog dana, kad smo prijavili krađu sve u čudu što je naše jedino prijevozno sredstvo otuđeno s te visine, dok smo kao i obično spavali širom otvorenih očiju i ušiju, murija nam se slatko narugala tekućom statističkom evidencijom: „Ovo nam je 349. prijava krađe bicikla s balkona, spratnosti 1-12“.

Fino. Utješno. Sasvim drugoj priči pripada njihova prostodušna konstatacija da se tim operacijama bave ‘specijalci’ iz Zelene legije te da je sav noćašnji plijen već zorom ranom razmijenjen s neprijateljskom vojskom za cigarete i benzin. Tako je naš ljubljeni Pony dao svoj skromni doprinos uspješnom produžetku rata u BiH. Slava mu!

Beskrajne mogućnosti

Dakle, mogućnosti za dodatnu kućnu upotrebu Pony bicikla su beskrajne. Nema tog poslovično pametnog Slovenca koji je u stanju zamisliti sve upotrebne funkcije koje će poslovično nepametan Bosanac izvući iz njegovog Pony biciklića za onih 329 eura, što je cijena novog osnovnog modela.

Za tili čas ćemo ga pretvoriti u električnu centralu s koje ćemo, ručno vrteći pedale, puniti bateriju mobilnog telefona da se možemo serbez uključiti na društvene mreže ako nam nestane struje, kao što se uključujemo kad nam nestane vode u Sarajevu – samo da bismo od toga napravili svjetsku vijest. Inače nam je svejedno, bilo-ne bilo i vode i struje. Sve dok imamo svoj Pony. Na koji se daju zavariti barem dvije korpe u koje stane barem šest kanistera s vodom. Nije nam ni Vrelo Bosne preko svijeta.  

U susjednim se državama potencijalni kupci već žale da je preskup i ovaj osnovni, a pogotovo ‘premium’ model sa dodatnim komponentama po cijeni od 789 eura. Nama, vala, nije skup ni prvi, a drugi nas i tako ne zanima. Nema te dodatne komponente koju mi po vlastitoj mjeri i potrebi nismo u stanju zavariti na metalnu konstrukciju bicikla.

Mjesto gdje se susreću konj i bicikl

Što se nas tiče, osnovni model ne mora imati ništa osim lanca, pedala i ponijevskih točkića plus jedan rezervni. Od toga se, uz malo onog krša koji skupljamo pod sloganom ‘za nešto će valjati’, u kućnoj radinosti da načiniti multinamjenska pony trokolica. To je tek san snova svake unucima obdarene nane. Zamisli: popentraš svu đecu na željeznog konjića, zavrtiš pedale, i odvezeš ih pred Veterinarski fakultet u Sarajevu da ti unuci uživo upoznaju spomenik Bosanskog brdskog konja.

Tako se i nanin svijet mučne a snošljive stvarnosti otvorio na mjestu gdje se susreću konj i bicikl. Djeca moje generacije, plus/minus 10, nisu znala za dječje bicikle, čak ni za Pony. Svejedno većina nas i ne pamti kad je naučila voziti bicikl. Kao i plivanje, koje smo naučili u brzim bosanskim rijekama, prve korake na biciklu (da parafraziram načelnika sarajevske Trotoar-općine) načinili smo baš na onim ogromnim muškim biciklima Rog, vozeći pogrbljeni ispod rore. Tad smo valjda zauvijek izbalansirali centar za ravnotežu, tako da se i dan-danas na nebrojenim životnim okukama uspješno zanosimo na lijevu stranu. Kažem vam, biciklirajte se u inat fašistoidnoj sili gravitacije koja se ubi da vas presalamiti udesno.   

Što će ti inače točak iliti bicikla ako ćeš ga samo rekreativno jahati po ovim friško okrečenim sarajevskim biciklističkim stazama?

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO