Zimska sezona mahnitog konzumerizma započinje s blagdanom Svih svetih. Tih dana bismo se trebali, svatko prema svojoj savjesti i osjećajima, prisjetiti onih koji su nam nešto značili, a više nisu među živima. No, prizori kakvi se tih dana često mogu vidjeti zaista znaju izazvati nelagodu. Nesnosne gužve u dućanima prehrane izgledaju kao da uskoro stiže kataklizma, lampioni se prodaju svugdje; na kioscima, u parfumerijama, a u nekoliko proteklih godina i u prostorijama Hrvatske pošte.
To su posebno nadrealne slike; hrpetine lampiona, vitrine s jeftinim satovima, plastične igračke, kojekakve drangulije, “Velika knjiga o mršavljenju”. A sa korica svoje knjige, šeretski se smijuljeći, čitav plac u poštanskom uredu nadzire Barack Obama.
Paralelno s blagdanom Svih svetih, sve intenzivnije se obilježava i Halloween.
Stari, paganski blagdan koji se – prigodno komercijaliziran na američki način – vraća na područja s kojih je davno i otišao put Amerike. U narančastim tonovima dekorirani dućani; šišmiši, bundeve, vampiri, vještice. Ugostitelji užurbano organiziraju zabave, dočim revni i savjesni katolici upozoravaju da Noć vještica nije „naš“ blagdan i stoga ga je neumjesno slaviti.
A i vještice ne postoje – ponekad im se nepromišljeno omakne tvrdnja u žučnoj argumentaciji. Iako su ih 400 godina palili.
Samo da smo u toku sa svijetom
Kako bismo bili u toku sa svjetskim trendovima, odnedavno se konzumira i Crni petak. Doduše, u ovoj našoj varijanti za sada još ne toliko pomahnitalo kao u SAD-u, gdje ima mrtvih i ranjenih, zgaženih u stampedima, euforičnih slavlja nakon uspješne kupnje. Crni petak je nastao kao uvertira u veliko finale, smješten u idealan vikend za trgovce i korporacije, jer će prije božićne groznice isprazniti stare zalihe ili promovirati nove proizvode, ali i za konzumente, jer će dobiti umirujuću dozu hormona sreće kako bi lakše dočekali ono pravo. “Džinglbelanje”.
Jer tek s blagdanima – a Božić je za konzumaciju najslasniji zbog ugođaja, kićenja bora i uzajamnog darivanja – osjećaj je potpun i zadovoljena je podsvijest. U njoj velik dio veselih kupaca – koji se ponekad pretvaraju u krda, a ponekad u stampedu i zgaze slabije pripadnike svoje vrste – zapravo ne kupuje poklone, već pokušava kupiti sreću.
Šopingiranje uz “džinglbelanje” je zanimljiv sociološki fenomen. Neki psiholozi tvrde da potrošači prilikom kupnje zapravo podsvjesno kupuju sebe, odnosno svoju sliku, dajući si potvrdu identiteta. Želju za održavanjem i produžavanjem takve slike izaziva skup podsvjesnih simbola, asocijacija i obrazaca.
U slučaju blagdana ta potvrda identiteta ima i ritualan karakter; osim „kupovanja sreće“ potvrđuje se status i pripadnost određenom društvenom sloju, pronalazi se afirmacija i slika samoga sebe u nekoj većoj slici zajednice.
Zašto je ta i takva zajednica danas, od nekadašnje intime doma i bliže okoline, postala diktat tržišta i tržišnih režima, tržišna utakmica, odnosno tržišna fronta, vrlo je teško reći.
Nasrtaj korporacija
A veliku ofenzivu korporacija, trgovaca sitnih i krupnih, te nuditelja svakakvih usluga, običan čovjek uhvaćen na vjetrometini džinglbelske fronte nikako ne može izbjeći.
Teško da bilo tko može odoljeti barem jednom điru s kolicima između raskošnih, pomamnih gondola šoping centra ili barem veće samoposluge, i priuštiti si užitak vozikanja plijena nakon one sekunde sladostrasne sreće kad ga se ščepa.
Čak i u tom trpanju u kolica, i kormilarenju kroz bujicu opijenih konzumenata, ima određene simbolike i govora tijela. U blagdansko vrijeme konzumeristička strast posve je oslobođena i kolica se pune do vrha.
Postoji i posebna vrsta, ne znam jeste li primijetili, homo konzumentus sujetus.
Ti ljudi, naime, mare što ostali u dugačkom redu misle o njihovom izboru artikala, odnosno o njihovom društvenom statusu. Pa koriste posebnu metodologiju slaganja, ne bi li izazvali zavist ostalih. Za na vrh gomile plijena pažljivo se odabiru skuplji i atraktivniji proizvodi. Obratite pažnju, na vrhu kolica im je uvijek najskuplji, četveroslojni toalet papir, i barem dvije velike Milka čokolade.
Kupovati poklone, a ne sreću
Zasuti smo šarenim katalozima, božićne akcije su na svakom koraku – od božićnih gumenih bombona do božićne kupnje stana na kredit od trideset godina – s televizije smo zapljusnuti reklamama koje nam sugeriraju da bez ovog novog mobitela ili televizora jednostavno nećemo biti isti ljudi, nude se jedinstvene prilike, kreditne kartice su na rubu samozapaljenja od silnog prometa .Posebno su iritantne reklame koje započinju sa „kupite i uštedite…“, jer još nitko u povijesti čovječanstva nije uspio i kupiti i uštedjeti istovremeno.
Ali nije ni sve tako tmurno i negativno. Blagdanski ugođaj i kupnja mogu (i trebaju!) veseliti. Ali samo ako se ne ode kupovati sreća, već pokloni. Ako se u blještavilo dućana uđe sa srećom, a ne sa traumama i frustracijama. Ako u dućane ne hodočaste ljudi koji „rade poslove koje mrze kako bi kupili stvari koje im ne trebaju“.
Ta želja za kupovanjem, također, nije ništa novo, i nije produkt samo ovog zapanjujućeg tehnološkog razvoja, već postoji otkako je svijeta i vijeka. Međutim, karakteristika današnjeg, neoliberalnog ozračja jest to da su takvi standardi nametnuti ne samo kao društveno prihvatljivi nego i kao poželjni.
Nekada, dok se u auto nasulo čorbe pa išlo u Trst po farmerke, kako kaže ona pjesma, također je postojala konzumeristička groznica, ali u podosta blažem obliku, upravo zato što nije bila nametnuta. Za predblagdanske i postblagdanske depresije gotovo nitko nije ni čuo. „Išli smo da nam rit vidi puta“, poznata je uzrečica u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Gdje je nestao stari Božić
Je li nam komercijalizacija zapravo ukrala Božić? Jesmo li naivno uletjeli u zamke potrošačke groznice i obezvrijedili bezvremensku i univerzalnu dimenziju Božića? Jesmo li, banalizacijom božićnog ugođaja, previše posegnuli za materijalnim zadovoljštinama i zaboravili važnost duhovne regeneracije? – pitaju se i upozoravaju svećenici.
I čini se da su u pravu.
No, onda ipak i oni, sukladno drevnim običajima, odšeću do svake kuće kako bi ju blagoslovili i usput uzeli mali poklončić za sebe. Divnu, ponajčešće bijelu, a ponekad i plavu, kuvertu sa stola.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera