Ubijanje i rađanje Starog

Stari je rekonstruiran i potpuno obnovljen. Za javnost je otvoren 23. jula 2004. godine (Al Jazeera)

Piše: Sanel Kajan

Novembar mjesec. Ratna 1993. godina.

Samo nekoliko dana proteklo je od kada sam počeo raditi na tadašnjem Radiju BiH – Ratnom studiju Mostar. Ne sluteći da će ti dani bukvalno promijeniti moj život i odrediti njegov dalji tok.

Zbog stalnog granatiranja s položaja HVO-a, koje je bilo iznimno žestoko, već nekoliko dana nismo mogli izaći iz Radija. Bile su to improvizovane prostorije u prizemlju jedne zgrade, zaštićene balvanima i vrećama pijeska. Stakala već odavno nije bilo na prozorima… Program smo emitovali zahvaljujući agregatu za struju, koji smo štitili, čini mi se, ponekad više nego sebe same.

Već svi mostovi u Mostaru bili su srušeni. Samo je Stari stajao. Ranjen projektilima JNA i Voske RS-a tokom 1992. godine. Ali, bio je tu.

Mi u Mostaru oduvijek smo ga smatrali vječnim, neuništivim. Vijekovima su se prilike oko njega mijenjale, samo je on bio uvijek isti. Stajao je tu od 1566. godine.

Vijest od koje zanijemiš

U toku je bio otvoreni program, jer Ratni studio Mostar nije imao stalnu programsku shemu. Od jutarnjih sati, kao dežurni spiker, čitao sam poruke u kojima su oni koji su ratom razdvojeni, ili su protjerani iz jednog u drugi dio grada, obavještavali svoje najmilije da su dobro (ili su ih bar pokušavali utješiti).

U radijskom studiju bio je telefon. Ali nije zvonio, jer telefonske linije su bile pokidane. Bio je povezan samo s nekoliko tačaka odbrane na prvoj borbenoj liniji, odakle smo dobijali izvještaje. I obično bismo mi zvali da provjerimo situaciju.

Ipak, tog 9. novembarskog dana 1993. godine je zazvonio. Studijski sat pokazivao je 10:16. I stigla je ta užasna vijest od koje sam zanijemio, a vid mi zamaglile suze!

Ono što sam u tom trenutku uspio reći u program je rečenica koja će mi odzvanjati cijeli život. “Ubijen je Stari!”

Samo to.

I kao da je sve nestalo. Radijski program je stao… Nismo znali šta u tom trenutku da emitujemo. A iskreno, nismo ni mogli. Za nas je, čini mi se, i život stao. Jer „Stari“ je bio srce Mostara. A bez srca ne možeš živjeti!

Izišao sam na ulicu s kolegama koje su tada bile na radiju. Bez riječi smo, s nevjericom, krenuli ka staroj gradskoj jezgri. Ljudi su izlazili iz ruševina, iz spaljenih i srušenih kuća.

Vijest o tome da je srušen Stari most proširila se brzinom munje. Tada su svi slušali Ratni studio Mostar. Često su nam slušaoci govorili da je on jedina svijetla tačka u mostarskom ratnom paklu. Ono malo snage u akumulatorima ili baterijama koje bi dobili iz neke humanitarne organizacije čuvali bi da čuju vijesti.

Pitao sam se otkud na ulici toliki narod, gdje živi, jer su oko nas bile sve same ruševine, a grad je ličio na veliko zgarište.  

Prema Starom smo išli u nijemoj koloni, iz koje se samo mogao čuti pokoji teški jecaj.

U tom trenutku pomisliš kako se srušio sav tvoj svijet, tvoje djetinjstvo, tvoja prošlost. Uz pitanje: “Kako dalje?!”

Došli smo u Kujundžiluk… uz zrno nade da nije istina ono što smo čuli! Ono što sam rekao u eter. No, Starog nije bilo. Kažem „Starog“, jer smo taj most oduvijek tako zvali. Za nas, on je bio mnogo više od građevine.

Inače zelena Neretva tog trenutka imala je čudnu boju. Crvenkastu… od gline i materijala kojim je građen most. Meni se učinilo da rijeka krvari.

U daljini su odjekivali rafalni pucnji! Kao da neko slavi.

Most koji nije ujedinio grad

U haškoj optužnici se navodi da je Stari most srušen tenkovskim granatama s položaja HVO-a pod komandom Slobodana Praljka, koji su se nalazili na lokaciji Stotina na brdu Hum. Vojni i politički lideri takozvane Herceg-Bosne proglašeni su u maju 2013. nepravomoćnom presudom krivim i osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

Godinama kasnije Stari je rekonstruisan i potpuno obnovljen. Za javnost je otvoren 23. jula 2004. godine.

Svjedočio sam njegovoj smrti, a tog julskog dana i njegovom novom rađanju.

Mostaru se nije vratio samo njegov simbol, već se vratio objekat za koji su ljudi iz Mostara, Bosne i Hercegovine, ali i regije bili emotivno vezani.

Godinu kasnije uvršten je i na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Tradicija, koja ni u ratu nije prekidana, Skokovi sa Starog mosta (dok nije ponovo sagrađen, skakalo se s improvizovane skakaonice postavljene na ruševine mosta), nastavljena je s njegovog luka. Uz kolegicu Maju Burić, imao sam čast biti voditelj tog programa nekoliko godina uzastopno, nakon što je Stari most opet zasjao nad Neretvom.

Tada smo mislili da će novi Stari most ujediniti i Mostar. Ipak, i danas su vidljive podjele na tzv. lijevu i tzv. desnu stranu grada. A sam Mostar nalazi se u najtežoj političkoj situaciji nakon završetka rata.

Danas često s djecom prelazim preko Starog. Oni još ne znaju za ovu priču, jer su mali…

Ali, saznat će, kad dođe vrijeme za to.

Izvor: Al Jazeera