Piše: Fahrudin Zilkić
Dakle, Amerika će u srijedu dobiti novog predsjednika. Poznato je: s jedne strane je Donald Trump, koji, prema mom dubokom ubjeđenju, precizno oslikava sva mentalna oštećenja američkog društva, konačno i zato što Trump nije uzrok već posljedica tih poremećaja; s druge strane je Hillary Clinton, oličenje svega što je ovu zemlju dovelo do političkog i moralnog ponora.
U Americi živim već 17 godina. Moj život je sada drukčiji, ponajviše jer sam postao otac. Živeći ovdje, naučio sam da jače od ostalih osjećam svoje ja i svoju samoću. Zavolio sam ovu zemlju, atmosferu ideja koje su stvorile velike i veličanstvene stvari.
Nažalost, naučio sam i to da su vladari ove zemlje, znani i neznani, isuviše ozbiljni da bi tako važnu odluku, kakva je izbor predsjednika, prepustili tek običnim glasačima. Stoga su upregnute sve snage, preduzeti su svi neophodni postupci… Sve se zna i oduvijek se znalo. Novi predsjednik je, zapravo, predsjednica.
Najveća tragedija Amerike
U tome vidim najveću tragediju Amerike. Ne zato što mislim da bi Trump bio dobar ili bolji predsjednik. Ne! Svako ko misli da je Trump više od trojanskog konja podmetnutog američkom narodu u teškoj je zabludi.
Od Trumpa je odustalo cjelokupno rukovodstvo Republikanske partije, ugledni senatori i kongresmeni, svi koji bi ga, po prirodi stvari, trebali podržati kao stranačkog kandidata. Čak je i Barbara Bush, majka bivšeg američkog predsjednika Georga W. Busha, javno kazala da će glasati za Hillary Clinton. Zašto? Boji li se, možda, gospođa Bush da bi Trump mogao zloupotrijebiti položaj i učiniti “najstrašnije” kao predsjednik? Da bi mogao zastrašivanjem, propagandom i lažima mobilisati narod i vojsku te napasti neku zemlju 10.000 milja daleko? Razoriti je? Ubiti milione ljudi i opljačkati sve u toj zemlji? Otvoriti koncentracijske logore u kojima su ljudi ubijani, mučeni, silovani, čak i djeca, a vojni ljekari izvodili eksperimente nad zarobljenicima?
Amerika je učinila sve to bez Trumpa i mnogo prije njega, a Hillary je bila i ostala jedan od bajraktara te politike. Mediji svakodnevno optužuju Trumpa da je dovoljno lud i neupućen te da bi mogao učiniti takvo što.
Optužuju ga da je rasista, da su njegova netrpeljivost i mržnja prema muslimanima štetni za američke odnose s islamskim svijetom. To su isti oni mediji koji su do jučer slavili razaranje Bagdada, Kabula, Tripolija, uopšte Iraka, Afganistana, Libije… Isti koji veličaju bombardovanje Jemena, Sirije… Isti koji će i sutra ushićeno navijati kada Hillary pošalje svoje bombardere na Teheran.
Mogao bih parafrazirati Mešu Selimovića i kazati ovako: Donald Trump je zlo dijete. Zao zbog ćudi, dijete zbog pameti. On je trojanski konj podmetnut američkom narodu. Samo je trebalo pretpostaviti neophodne postupke za čist i lagan put Hillary Clinton ka Bijeloj kući.
Trump je u kampanji uspio da ne zasluži niti jedan glas Afroamerikanaca, američkih muslimana te Jevreja, i sasvim sigurno nijedan glas Latinoamerikanaca. To nije greška, Trump je od početka u ovom procesu da ne pobijedi.
Narodu ostaje zabluda
Ipak, često razmišljam kako bi to bilo da Trump, ili neko jednako loš, zaista postane američki predsjednik. To bi bile urnebesno smiješne i opasne četiri godine. To bi bilo toliko poražavajuće da bi američki narod izvršio strahoviti pritisak na svoje političare, prije svega lokalne, i taj pritisak bi, vjerujem, stvorio uslove za ono što je apsolutno neophodno ovoj zemlji: korjenite promjene u političkom sistemu.
Neizostavno bi se pojavili novi, razumniji glasovi pa čak, nadam se, i novi politički pokreti. To neće biti dozvoljeno. Vladari ove zemlje neće dopustiti čak ni san o tome. Trump je perfektni kandidat… Jer samo on nije u stanju pobijediti najranjivijeg predsjedničkog kandidata u novijoj američkoj istoriji.
Hillary Clinton će, slutim, vladati osam godina. Vladat će kao i njena dva prethodnika: ratovi, osvajanja, mrtvi… Narodu ostaje zabluda. To je virtualni svijet u kojem puk sanja svoj američki san. U tom snu mu mašina za ispiranje mozga neprestano ponavlja: “Devetnaest pećinskih ljudi s britvicama, jer mrze našu slobodu… Mi smo ubijali Iračane zato što ih volimo…”
Kada o ovome razgovaram s mojim američkim prijateljima, prvo što kod njih zapazim jesu stid i panika. Nije to stid zbog zločina u Iraku ili bilo gdje drugo. Amerikanac će vam mirne duše reći: “Bio je rat i mi smo pobijedili.” Ili: “Ne znam zašto Izrael ne uđe u Gazu i ne završi to jednom za svagda.”
Ne, stid i panika se skrivaju u najobičnijoj konstataciji: “Znamo.”
Neću danas glasati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera