Piše: Jasmin Redžepi
Sinoć je zalazak sunca bio tako lijep, bez oblaka, a nebo su krasili mladi srebreni polumjesec i zvijezda Danica. Uživao bih u prizoru, da nisam bio u privremenom prihvatnom centru za izbjeglice Vinojug u Đevđeliji.
Atmosfera koja vlada među izbjeglicama je isuviše tužna, da čak i lijepe stvari u prirodi ne vide lijepim. Već je osmi mjesec kako je 130 izbjeglica zatočeno u centru u Đevđeliji bez ikakvog pravnog statusa nakon zatvaranja balkanske izbjegličke rute i retroaktivnog sprovođenja zakona o ulasku izbjeglica u EU. Oni nemaju pravo izaći iz centra, osim iz medicinskih razloga, a tek je skoro Crveni krst počeo dozvoljavati izlazak manjim grupama šetnju po gradu. Čak ni tražiocima azila nije bilo dozvoljeno napustiti centar.
Nevladin sektor, odnosno humanitarne organizacije i organizacije za zaštitu ljudskih prava su se angažovale da se riješi ovo pitanje, jer ne samo izbjeglice, već i personal gubi volju raditi zbog osjećaja da ne rade u izbjegličkim centrima već u pritvorskim ustanovama. Izbjeglice su depresivne i razočarane, kao da ih je svijet zaboravio, pa zbog toga i ne učestvuju u aktivnostima koje im organizacije priređuju.
Kada nema slobode, nema ni interesa za zabavu.
Izbjeglice se boje aplicirati za azil zbog promjene zakona o azilu u aprilu 2016, po kojem se azilanti iz država članica NATO-a, EU ili CEFTA-e odbijaju jer se računa da su došli iz sigurnih zemalja te ih se vraća u zemlje iz kojih su ušli. Promjenu ovog zakona zatražili su narodni pravobranilac, UNHCR, MYLA, Helsinški komitet i Legis, kako bi omogućili tom malom broju ljudi šansu za dostojanstven život.
O relokaciji nema riječi
Ovih dana je u toku i konferencija na istu temu u organizaciji ombudsmana i UNHCR-a. Čak je i reunifikacija izbjegličkih familija komplikovanija, jer Makedonija nije članica EU, a o relokaciji ne može biti riječi. Nakon brojnih posjeta NVO sektora Briselu, Evropske komisije i Parlamenta makedonskim političarima, kao i izvještaja UNHCR-a o kršenju ljudskih prava izbjeglica u Makedoniji, donijeta je odluka da se dvadesetak izbjeglica-azilanata prebaci u otvoren izibjeglički centar Vizbegovo u Skoplju.
Nadamo se da će ova odluka biti korak naprijed ka rješavanju statusa i oslobađanju ovih izbjeglica. Jer, iako je velik pritisak EU da Makedonija zadrži određeni broj izbjeglica, vlasti moraju donijeti odluku koja neće narušiti status humane zemlje koji su nevladine organizacije gradile tokom izbjegličke krize 2014-2016 godine.
Razumijem da nije lako makedonskim vlastima kada EU na samitu o balkanskoj ruti u Beču nije htjela ni razgovarati o tako „malom broju“ izbjeglica, ali nije ni način ne naći pravno rješenje za njihov status toliko vremena. Posebno sada kada je povećan broj ilegalno vraćenih izbjeglica i migranata iz jedne u drugu zemlju bez postupka readmisije, a ilegalna migracija duž balkanske rute se nastavlja.
Za kraj, možda se sjećate malog Vesama i njegove majke Zejneb, izbjeglicama u Makedoniji, o kojima sam ranije pisao. Vesam je u međuvremenu dobio sestru Mariju, a Njemačka je konačno dozvolila da se njegova porodica ujedini, tako da su prije par dana konačno otputovali iz Makedonije. Ne mogu ni zamisliti sreću njihovog oca koji je nakon više od godinu vidio svoju suprugu i sina, a konačno i upoznao kćer, koja se rodila u izbjegličkom centru u Makedoniji.
Za nas je to radosna vijest, kao i za ostale izbjeglice koje ostaju u centru, iako im to, s druge strane, povećava tugu zbog njihove neizvjesne situacije i ostajanja u centru.
Ovom pričom završavam tekst, uz nadu u pozitivne promjene sudbine ovih ljudi.
Izvor: Al Jazeera