Piše: Velimir Ilić
Upravo počinje repriza neke od epizoda TV-serije Selo gori, a baba se češlja. Pozajmiću samo naslov, poslovicu u kojoj se svi manje-više češljamo, očito ne prepoznajući šta nam se sve ispred nosa dešava.
Tako je, u maniru bašmebriga, pre nekoliko dana pred kamerom, nabusito i nadobudno, “počešljao” odgovor i, inače sveprisutni, premijer Srbije na pitanje kako komentariše što su košarkaši i fudbaleri Partizana nosili majice sa likom vođe tzv. navijača, osuđivanog kriminalca, ubijenog u mafijaškom obračunu. Potpitanje je bilo: Da li je to novi pokazatelj sprege kriminala i sporta? Odgovor je stao u pomenutu poslovicu.
Moram da citiram: “A što me ne pitate ništa kada viču: ‘Vučiću ped**u’? Neću takve stvari da komentarišem, za mene je bilo čija smrt užasna. Svako ima svoj izbor, ako hoćete da nosite majicu sa nečijim likom – nosite, ako nećete – nemojte.”
Zbilja, sve je stvar izbora. I politike. Lik kojeg je Vučić svojevremeno nosio na majici i dalje je živ, ali nije više njegov izbor. Eh, sad – taj lik na majici nosi onog što hoće da pobedi na izborima u Americi. I to je, razume se, stvar izbora.
A o kome je reč u ovom slučaju? Sale Mutavi, prezimenom Stanković, slučajnošću premijerov imenjak, ubijen je u četvrtak 13. oktobra uveče u Beogradu u pucnjavi na raskrsnici Bačvanske i (kakve li ironije) Ulice gospodara Vučića, u okršaju koji je ministar policije Nebojša Stefanović odmah nazvao “rat mafije”, a sutradan saopštio – država objavljuje rat mafiji.
Onda su majice sa likom Mutavog i porukom “Dobro pamtim sve” po terenu prvo prošetali fubaleri Partizana na utakmici sa Voždovcem, a potom i košarkaši uoči početka meča sa Olimpijom. Tad je u hali zamalo pala krv jer se deo normalne publike pobunio i izviždao minut ćutanja dotičnom, a njegovi pajtosi nagrnuli preko parketa na suprotnu tribinu da biju neistomišljenike, iako su istih klupskih boja.
Ko se pravi mutav?
Bespogovorno kriminalac, pravosnažno osuđeni narko-diler Aleksandar Stanković poslednjih godina, tvrde “upućeni krugovi”, postao je “jedan od najmoćnijih navijača u Srbiji”. Od presuđenih mu pet godina i 10 meseci još 2013. godine nije robijao ni dana. Zašto?
Pravosuđe, sistem, država… nemaju odgovor zašto nije. Kao što nema odgovora ni ko je i kako ozvaničio navodni fudbalsko-košarkaški pijetet s majicama i porukom o pamćenju, šta god ona značila.
A u vazduhu i dalje stoji ono pitanje premijeru s početka: Da li je sve viđeno poslednjih nekoliko dana “novi pokazatelj sprege kriminala i sporta”? Ili da preformulišem pitanje: Ko su navijači, ko je mafija, ko su kriminalci, ko sedi u upravama klubova, a ko upravlja klubovima, navijačima, mafijom? Ima li otisaka politike i političko-partijskog DNK u svemu tome? Šta pamtimo i šta sve treba da pamtimo? I ko se sve u ovoj priči pravi – mutav?
Mutavih je na tu temu u Srbiji sijaset, na nesreću onih koji bi i dalje nedeljom da odvedu decu na utakmicu, a posle svrate u neku kafanu pored stadiona i protabire ko je na utakmici bio bolji i ko je “puk'o na kladionici”.
Možda je lakše ovako: Pamtimo li Maksimir i tuču na stadionu posle, kad se zavrtela krvava spirala rata u kojem su samozvani očevi i očusi nacija postali dobrovoljni davaoci tuđe krvi? Pamtimo li da su tad preko noći otvarana vrata zatvorskih ćelija jer je bilo jeftino oprostiti greh “patriotama” s one strane zakona i (pre)pustiti im da se bore “za našu stvar” i da pljačkaju za svoj džep, pa su razni arkani, legije, legionari i ostali preko noći postajali nacionalni junaci?
Ko danas uzgaja i neguje takvu i slične sorte i ko svakodnevno podmazuje tu navijačko-razbojničku mašineriju iz koje se lako regrutuje zlo – od batinaša do narko-dilera i ubica?
Zar nam se više nisu smučile parole “Pravda za Uroša”, “navijača” koji je zapaljenom bakljom pokušao da ubije žandarma? Pamtimo li nepravdu za Tatona, čiji se batinaši i ubice, razgoropađeni u srcu Beograda protiv gosta iz Francuske, nikad ne mogu domoći nevinosti?
Mutacija navijača
Treba li da strepimo od svakog ozbiljnijeg derbija koji se proglašava “događajem visokog rizika” pa onda dnevnice hiljadama policajaca plaćaju našim novcem, makar se te pare mogu itekako pametnije trošiti?
Dok je tome tako, ja više ne mogu i neću na utakmice – ni fudbalske ni košarkaške – s ljudima koji su spremni da ubiju! Ne mogu – sve dok primitivni nacionalizmi, šovinizmi, izvitoperene ideologije, huliganstvo i razbojništvo izviru iz razjapljenih krezavih usta koja skandiraju mržnju prema čemu god i kome god, umesto da bodre svoj klub.
Ono što se nekad zvalo navijačima očito je mutiralo u masu huligana i baraba, koji manjak znanja i obrazovanja nadoknađuju sirovim i surovim viškom energije i razbojništva.
Ono što se nekad zvalo državom i sistemom, danas koketira s tim društvenim zlom, podržava ga i koristi taj soj kao pogodnu alatku u raznim prilikama. Zgodno im posluži to, gle licemerja, “društveno zlo”, naročito kad treba skrenuti pažnju s nekog životnijeg problema, zastrašiti uoči izbora ili, pak, po potrebi “disciplinovati” tu kamarilu uoči neke parade ponosa kako bi se pokazalo da je “država iznad svega” i da “niko nije iznad zakona”.
‘Alat za atentat’
I ko zna koliko je još Mutavih među njima i oko nas, koliko je onih koji se prave mutavi zbog Mutavih – od klubova, sportskih saveza, sponzora – uglavnom javnih preduzeća – dirigovanih po partijskoj ili kojoj god liniji? Koliko je mutavih među političarima koje, možda, razni kriminalci i mafijaši drže u šaci? Da li tužilaštva i policija po službenoj dužnosti ćute ili po službenoj dužnosti reaguju – ali, kad dobiju mig sa mesta s kojih se namiguje našoj svakodnevici?
Nema odgovora? Ili ih ima, ali su netačni, neiskreni, licemerni, katkad čak i preteći ako su pitanja suviše nezgodna, a istina nepoželjna.
I kakvi god da su ti odgovori, fakat je samo jedan: Neće se više nikad vratiti ona vremena kad je najžešća psovka na stadionu bila “Sudija, lopove!”, a najveći strah da li će posle utakmice Pera pandur da ti pripreti prstom ili pendrekom.
Ali, današnja bagra i bratija se hrane našim svakodnevnim strahom. I kratkim pamćenjem… Jer, ova epizoda državno-mafijaških trikotažnih poslova već je bačena u drugi plan. U međuvremenu smo dobili nove medijske igračke – špijunske afere dorasle Džejmsu Bondu 007, pa gomilicu oružja u šumi za koje posrnuli mediji tvrde da je – alat za atentat. Znači, opet selo gori? Mada, sada je i sveprisutni premijer rekao da pokušaja atentata nije ni bilo. Atentat je pao u vodu, raste samo politički tiraž i vodostaj na kojem se održava rejting.
I tako do sledeće prilike. A doneće opet vetar nešto veliko i važno u naše selo, hoće sigurno. A dotad – samo da se ne zaboravi ni ovo što je vetar već i odneo ili odnosi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera