Crni petak, festival mahnite rasprodaje, u nekim je dijelovima SAD-a državni praznik. Kao vjerni pratilac Dana zahvalnosti, ove godine potrefio se 25. novembra, u danu koji je u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine praznovan kao Dan državnosti. I tu prestaje svaka sličnost, a i ova bijaše slučajna i samo mjestimice podudarna.
U nekoj, ne tako davnoj prošlosti Black Friday po istoj se kalendarskoj koincidenciji trulom zapadu znao zbivati istovremeno kad i nama, u miloj nam SFR Jugoslaviji, presvijetli Dan Republike. Ovaj potonji slavio se na svakom pedlju državne teritorije: dvadesetak miliona duša zbratimljenog naroda, narodnosti i nacionalnih manjina i ono nešto malo izroda (rečeno nam je: šaka izdajnika) na Golom otoku i drugim neimenovanim ostrvima, koja su, iz naše ondašnje perspektive, percipirana kao Djevičanski otoci u nastajanju.
Ih, kakva su to slavlja bila! Ovisno o tome kojoj si narodnosnoj kategoriji pripadao, mogao si birati između nebrojenih sindikalnih turističkih aranžmana (na rate) gdje želiš praznovati Dan Republike; razumije se, u granicama vlastite države, a, po mogućnosti, izvan tvoje ti republike, sve u duhu patriotske krilatice “Upoznaj domovinu da bi je više volio”. Ako si živio u Bosni, bijaše nedolično Domovinu slaviti u Jajcu. Tad je lokalpatriotizam bio okužen samoubilačkim socijalnim demonima kudikamo pogubnijim nego što su danas šovinizam, nacionalizam i fašizam u paketu.
Blagovanje Dana Republike
Nego, bratac moj, ima Domovina pregnuća i dostignuća socijalističkog radnog naroda da ti pamet stane. Šta kažeš, recimo, da te sindikalci usreće s punih pet dana razgledanja hidrocentrale Đerdap!? A bogme se ima šta gledati: za početak, ima jedna nezamislivo ogromna betonska brana. Divna je. A tek turbine, ne možeš se nagledati i nadiviti. A tek to naselje nekadašnjih neimara, zvano “Mala Jugoslavija”, pa u njemu diskoteka s potocima pive, a na bini usred mraka… E ne sija petokraka, nego Leo Martin: “Put do slave i bogatstva, put do trona, oduvek je bio isti, od iskona. Put do pakla i ponora, put do sloma, oduvek je bio isti…”
Trećeg i četvrtog dana, nakon što ti se duša nasitila veličanstvenim betonom i željezom, i dan i noć padat će ledena kišurina kao da nisi u svojoj Domovini, a ti ćeš unezvijereno buljiti u mutno Dunavo k'o đavo u Dan sudnji, iz kojeg nema ni naprijed ni natrag. Uto će odnekle izbauljati i dan peti: pakuj prnje i uspomene na put do slave i bogatstva. Pred tobom je još samo put do pakla i ponora… I šest rata kredita za ovu neopisivu uživanciju, koju ćeš jednom, eto, možda godine 2016, djeci svoje djece prepričavati kao najljepše doba tvog života.
A takve priče “uvek se završe s nekom od naših pesama”, ovih današnjih goropadnih: Kakav Crni petak i Žuta patka, i Dan primirja u Prvom svetskom ratu, Sretenje – Dan državnosti Srbije u znak “sećanja” na Prvi srpski ustanak, kao i na prvi srpski ustav iz 1835. godine (valjda kao demonstracija čuvenog “pogleda u budućnost”, koji se danas nudi susjedima kao spasonosno rješenje problema iz ratne prošlosti); kakav Den za nezavisnota – osamostojuvanje na Makedonija od SFR Jugoslavija, Dan samostojnosti in enotnosti Slovenije, Dan neovisnosti Hrvatske plus Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kakav Dan nezavisnosti Crne Gore i tome sličan, a opet ni nalik Dan nezavisnosti BiH! Sve to skupa, i još šire i još luđe, kad se pljusne na blagdanske kantare, ne može osoliti, a kamoli dometnuti biber po pilavu svenarodnom veselju iz vremena kad je Dan Republike blagovao ondašnji narod.
Luđački projekt
Činjenica da pet od šest samostalnih suverenih država nastalih disolucijom Jugoslavije (divne li floskule) slavi dan nezavisnosti, a samo jedna ne možda kazuje više od tisuću crnih petaka: zapadnjačkih, koji nikad ne padaju na onaj zloglasni 13. i ovih naših, koji nam nekakvom crnom magijom nabajani uredno sviću kao petak trinaesti, neovisno o tome koji je datum i dan u tjednu.
Na tom našem beskonačnom crnom petku i činjenici državne nezavisnosti u kodu “šest minus jedan” – gdje onaj Jedan ustrajno odbija da se osamostali u vlastitim međunarodno priznatim granicama – utemeljen je luđački projekt “Nikad mirna Bosna”. Primijenjen na Bosnu i Hercegovinu, Kierkegaardov Pojam strepnje, u svjetlu konačnosti, polomio je zube na ovdašnjoj jedinoj preostaloj vjeri i uzdanju u sud Gospodara svih svjetova, na fatalizmu koji se, može biti, začeo u naredbi vrhunaravnog zločinitelja R. Mladića: “Velušiće tuci, Velušiće i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo… Direktnim pogocima držite pod vatrom Predsjedništvo i Skupštinu. Tucite polako, u intervalima… Idi na artiljerijsko osmatranje, da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu.”
Kako tad, tako i dan-danas pamet nam razvlače nesmiljenom žestinom oni koji od nas drsko traže da sve sa svojom unedogled razvučenom pameću zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti. Nečijoj interesnoj budućnosti, tamo daleko. Gdje cvjeta limun žut.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera