I Vučić sit, i ovce na broju

Ono što je žalosno, a što je istina je što i dalje ima onih koji opravdavaju zločine (Anadolija)

Mnogi na Balkanu politiku doživljavaju kao nadmudrivanje ‘protivnika’, a ne kao rad u dobro naroda i građana. Neki u tom nastojanju nadmudre sami sebe, pa se pred ogledalom dive vlastitom lukavstvu koje će ih odvesti direktno u istoriju. U ‘muzej’ pogrešnih procjena i odluka, jer samoljubivo misle da samo oni znaju šta je korist onih koje predstavljaju.

U Srbiji sam proveo više od deset godina života (između petnaeste i dvadesetpete), ali ni danas ne mogu da shvatim šta se to desilo i šta se dešava? Sa svima njima i nama… Znam, bio je rat. U ratu se događa svašta. Ljudi polude i pobjesne. Politika ih nahuška da čine grozne stvari, s ciljem da zauzmu teritorij i otjeraju domicilne. A nakon toga, dvadeset godina raspravljamo šta je bilo? I zbog čega?

Kako se nisu mogli dogovoriti političari su pristali da to raščisti neko neutralan. Međunarodni krivični sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ad hoc). I da svi – treba da prihvate, ali i poštuju presude. Ali, šta se desilo? Odluke suda se ne sviđaju svima. Kao da je bilo kada i bilo koja presuda prihvatljiva za sve strane u postupku. O tome se ne raspravlja, jer čak je i osuđenik dužan prihvatiti odluku suda! Ako to neće i ne želi, postoje mehanizmi za njenu primjenu. Raspoloživa sredstva prinuda… U slučaju države, međunarodna izolacija ili sankcije. Ako zatreba, i zaplijena imovine u inostranstvu. Ponekad i izbacivanje iz međunarodnih organizacija.

Ali, pustimo to.

U Srebrenici sam slučajno rođen (u mom gradu ni danas nema bolnice), ali je ostalo zapisano za sva vremena. U svim mojim osobnim dokumentima… U dokumentima Haškog tribunala piše da se tamo se dogodio genocid. Prvo su razdvojili muškarce od žena i djece (što je ‘genocidna namjera’ i ima isti krimen kao i genocid). Nakon toga su sve zarobljene muškarce (više od 8.000) streljali!? Ne samo da se više nikad ne vrate, da ne žive, da ne govore, da ne hodaju po svojoj zemlji, već da im ukinu pravo na potomstvo (planirani genocid). I o čemu sad treba raspravljati? S kim pojedinačno i grupno treba razglabati? S ideolozima, inspiratorima i aktivnim učesnicima u pogromu?

Ne treba zaobići činjenicu da danas Srbijom vlada i jedan dio onih koji su bili na vlasti devedesetih.

Svjesnoplansko izbjegavanje odgovornosti

Sa tzv. običnim ljudima je puno lakše. Oni će to nekako razumijeti. Možda neki neće odmah priznati, jer prihvataju (najčešće nepostojeću) krivicu? Nesvjesno su uvučeni u spiralu kolektivne krivice koju su im nametnuli isti oni koji su to planirali i napravili. Mi, danas (nakon svih presuda Haškog tribula, ali i svih drugih dostupnih dokumenata u ovih dvadeset godina) znamo ko su oni, a znaju to i ljudi u Srbiji ili, čak, i u entitetu Republika Srpska. Naravno – oni koji žele znati ili izaći iz takve neprirodne i nametnute spirale (nacije su sekundarni oblik ljudskog postojanja, a pojedinac je moralna vertikala koja donosi svoje vlastite odluke i snosi odgovornost).

Država je zbir pojedinaca koji streme boljem i sigurnijem životu, i njena osnova funkcija je da im to omogući. Ali, svakom je jasno da bez odgovornosti nema integriteta (što je, po jednoj od definicija, ‘sposobnost održavanja dostojanstva’), a bez integriteta neće biti povjerenja. Kako kod pojedinaca, tako i kod država. Neki režimi to rade iz vlastitih, unutrašnjih potreba, a neki pod ‘pritiskom’. Zbog, recimo, procesa pridruživanja Evropskoj uniji ili ispunjavanja obaveza iz odluka Vijeća EU.

Ne znam iz kojih motiva to radi Srbija (Skuština je usvojila izmjene Krivičnog zakona kojim se uvode  sankcije za negiranje genocida i ratnih zločina), ali je vidljiva namjera svjesnoplanskog izbjegavanja odgovornosti pošto se izmjene ne odnose na Srebrenicu. U obrazloženju se pominju samo sudovi u Srbiji i Međunarodni krivnični sud za ratne zločine (stalni sud) koji je, također, smješten u Hagu.

Nije li to vrijeđanje inteligencije mislećih ljudi? I mi sada, treba da budemo sretni i zadovoljni ‘zbog napretka Srbije u pridruživanju Evropskoj uniji’ (mir i stabilnost regiona je u prvom planu), a SNS ili njihov lider Aleksandar Vućić, uživaće u svom genijalnom dostignuću – ‘I VUK SIT I OVCE NA BROJU’. Meni to liči na cinizam i licemerje, bez presedana. Sva ta predstava za narod u parlamentu R Srbije, govori da se tu ništa bitno ne mijenja. Čak je i dr. Vojislav Šešelj na svom radnom mjestu, ali preletači iz njegove stranke, danas diktiraju pravila igre (imaju većinu).   

Sve je to donekle otužno, jer je Skupština Srbije mogla odavno donijeti rezoluciju kojom bi stvari nazvala pravim imenom ili potvrdila presudu Međunarodnog suda pravde. Time bi sačuvali svoje dostojanstvo, ali i dostojanstvo žrtava genocida u Srebrenici.

Ovako, još jedna propuštena prilika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike BLOG
POPULARNO