Ako nemaju kruha, neka jedu hamburgere

Za nekvalitetnu ishranu također ima više uzroka – od loše financijske situacije do dolaska velikih trgovačkih centara u kojima se kupuje većina hrane (EPA)

Kad je prije koju godinu Sanja Musić Milanović, supruga bivšeg premijera Zorana Milanovića, građanima poručila da je zdravije jesti crni kruh od običnog bijelog, dočekana je na nož. Još kad je pojasnila da se višoj cijeni integralnog brašna lako doskoči rezanjem tanjih kriški, zamalo da ju je snašla sudbina Marije Antoanete. Skočilo je na zadnje noge pola toga mislećeg u Hrvatskoj prozivajući je za licemjerstvo i uspoređujući je s pogubljenom francuskom kraljicom.

Malo tko se tada sjetio da rečenica “Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače” (Qu’ils mangent de la brioche) koju je navodno izrekla Antoaneta pred Francusku revoluciju nije bila izraz prijezira prema gladnom narodu, nego iskreni savjet kćeri austrijske vladarice i supruge Luja XVI kojoj u životu nije nedostajalo ni ptičjeg mlijeka, pa ako bi i slučajno zafalilo kruha, uvijek bi se našlo kolača.

Ako je to uopće kazala, nije mislila ništa loše, baš kao što ništa loše nije mislila ni Sanja Musić, po struci liječnica, zaposlena na poziciji voditeljice Službe za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Dakle, trebala bi znati što govori. A, po svemu sudeći, i zna.

Već se pretjeralo

Za razliku od Francuza koje je glad često koštala života, u Hrvatskoj se događa nešto potpuno drukčije, a opet slično. Pred revoluciju 1789. godine, Francuzi nisu imali što jesti. Nije bilo ni kruha ni kolača. U Hrvatskoj 2016. godine ima i kruha i kolača. I peciva, i čipsa, i kikirikija, i pizze, i hamburgera, i Coca-cole. Ima čuda koliko vam duša hoće. I ima za sve, odnosno skoro za sve.

Od svega toga pobrojanog, malo što uistinu vrijedi. Da je nutricionistički opravdano, kvalitetno i zdravo. Ako se unosi u manjim, odnosno normalnim količinama, nećete pucati od zdravlja, ali nećete imati ni zdravstvenih problema.

Međutim, što ako se pretjera? A znajući navike ovdašnjih ljudi, odmah vam je jasno da će se pretjerati. Točnije rečeno, već se pretjeralo. Posljedice su poražavajuće, posebno za djecu koja odrastaju u obiteljima s nižim primanjima. Prema posljednjim istraživanjima, svako deseto dijete je pretilo, a na otoku Braču takvima se smatra svako peto dijete.

Ni odrasli ne zaostaju. Eurostat tvrdi da je Hrvatska na osmom mjestu u Europskoj uniji s postotkom debelih od 18,7 posto. Najdeblji su na Malti (26 posto), Latviji (21,3 posto) i Mađarskoj (21,2). Zanimljivo, najmanje pretilih ima u Rumunjskoj (9,4 posto), Italiji (10,7 posto) i Nizozemskoj (13,3).

Amerikanizacija prehrane

Svi ti postoci iz godine u godinu rastu, najčešće u tranzicijskim državama među siromašnijim društvenim slojevima. Zavod za javno zdravstvo upozorio je da nije problem samo pretilost, nego i niža kategorija opasnosti – „prekomjerna težina“ s kojom problema ima svako četvrto dijete. Da još jednom usporedimo, 2003. godine ih je bilo svega pet posto, a pretilih između dva i tri, uz napomenu da ni posljednje istraživanje nije najnovijeg datuma.

Zašto je tako? Odgovora je niz, s tim da su dva osnovna razloga: loša ishrana i manjak kretanja.

Za nekvalitetnu ishranu također ima više uzroka – od loše financijske situacije do dolaska velikih trgovačkih centara u kojima se kupuje većina hrane. Tamo hrli i mlado i staro, i po gradovima i po selima ponavljajući onu već toliko poznatu mantru: „Ništa se više ne isplati uzgajati“, pa je lakše i ono malo novca dati za sumnjivu piletinu iz Poljske (upravo traje istraga zbog jedne takve u kojoj je otkrivena salmonela), nego imati vlastite kokoši u dvorištu. Došlo je do, kako je to objasnio jedan nutricionist, „amerikanizacije prehrane“. Sve se kupuje u celofanskim vrećicama, a na tradicionalne zelene tržnice jedva da još netko ide.

Zašto se djeca manje kreću? Opet postoji nekoliko razloga. Satnica nastave tjelesnog odgoja u Hrvatskoj niža je nego u većini država EU (dva sata tjedno), a edukacije o važnosti kretanja jedva da ima. I nije pritom važno samo da djeca previše gledaju televizijski program i igraju igrice, nego i da takva vrsta (ne)aktivnosti u pravilu rezultira češćim konzumiranjem velike količine grickalica i slatkiša. Još kad tome dodate činjenicu da se takva hrana najviše reklamira za vrijeme dječjeg programa put prema prekomjernoj težini, a onda i pretilosti je popločan. Oni bez novca i tako su osuđeni na krumpir i kruh.

Ko kaže da je Hrvatska sportska nacija

Kako nastava tjelesnog izgleda u školama opisalo je nekoliko profesora za Jutarnji list: skočnost je takva da s mjesta ne mogu skočiti ni metar u dalj; već u petom osnovne imaju držanje bjeloglavog supa; u srednjoj ne mogu napraviti 30 trbušnjaka u minuti; mnogi ne mogu izvesti zvijezdu ni stoj na rukama; motorika im je slaba, kao i snaga ruku; nisu gibljivi niti spretni.

Gimnastikom se više malo tko bavi. Zbog loših motoričkih sposobnosti koje zahtijeva sigurno korištenje ruča, kozlića ili grede, gimnastičke sprave su postale opasne, pa su sklonjene na sigurno u spremišta.

Jedini spas je, upozoravaju, u izvanškolskom bavljenju sportom što otvara novu, ali jednako važu temu o urušavanju sportskih aktivnosti u školama zadnjih dva i pol desetljeća. Umjesto nekadašnjih školskih klubova koji su okupljali sve školarce, danas su oni prepušteni mogućnostima i motiviranosti roditelja.

Mjesečni trošak za vanškolski sport iznosi 30-ak eura, a ako tome dodate benzin i vrijeme potrebno da odvedete dijete do terena ili dvorane, plus oprema, cifra često premaši 100 eura. S druge strane, školske dvorane umjesto da su točka okupljanja zjape prazne ili se iznajmljuju za novac. I onda kažu da su Hrvati sportska nacija?!

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO