Ne može me Facebook zagrliti kao roditelji

Povratak u Sanski Most uvijek je putovanje radosti (Al Jazeera)

Piše: Ajdin Hasanić

Fale mi mati i otac. I sestra. I mačak. I pite, sve! Fale mi dedo i nana. I tetke. I miris majdanske kiše. I džamija u kojoj sam mekteb pohađao. I prijatelji. I kahva od marku, definitivno! U Saraj’vu kahva 7 maraka, k’o da je prave sa Zem-zem vodom.
Odoh kući.
Svakim kilometrom – srce raste. Puknut’ će od radosti.

Facebook post koji je privukao mnogo pažnje

Ovo je bio moj nedavni status na Facebooku, kojeg napisah prilikom putovanja kući.  Posjetio sam porodicu, ostao nekoliko dana, te sam se vratio nazad u hladno Sarajevo.
Čim se vratih, nakon dan ili dva, ponovo osjetih neku sjetu i čežnju za rodnim krajem, pa odlučih proširiti fejsbuk status u jednu priču. Tako to bude vazda. Čovjeku počne falit’ neko i nešto čim se udalji od toga. Ne znamo mi cijenit’ prisustvo voljenih. Slabo ko zna.

Kući stigoh relativno kasno. Volim mnogo svoga oca. Ja sam među onom skupinom ljudi, koja, kad odraste, želi biti poput oca.
Vazda smiren i razgovorljiv. Tip čovjeka koji će za svaku situaciju rješenje naći. Mehlem-čovjek. Supermen. Bedem. Beton (armirani).
Kad su vjerski obredi u pitanju, kroz cijelo moje djetinjstvo, bio je strog. Nema s vjerom zezancije.
“Sine, kad ti je Allah na prvom mjestu, sve ostalo će ti biti na pravom mjestu” – često mi je uobičavao govoriti. Zbog toga sam mu neizmjerno zahvalan, jer sad, kad sam izrastao u mladića, napokon shvatam da su te riječi potpuna i apsolutna istina…

Očev zagrljaj

Prilazim ulaznim vratima, krenuh pozvoniti, ali se predomislih u zadnji tren. Pomislih, dedo je vjerovatno zaspao, pa da ga ne bih uznemirio i “bihuzurio”, odlučih pokucati na prozor dnevne sobe. Već čujem svog radosnog oca kako skače s fotelje kako bi me dočekao. Pali se vanjska, i čujem zveckanje ključeva. Babo otključava vrata. Slijedi jak stisak ruke, pa još jači zagrljaj. Pokušava sakriti suzu radosnicu, ali neuspješno. Zezam ga zbog toga, iako ni ja ne mogu zaustaviti izvor te čudne tečnosti iz mojih očiju.
Dok sam bio mlađi, nisam uobičavao grliti oca. Šta ću ga grlit’ kad smo vazda skupa bili. K’o šipka uz bubanj.
Sad je situacija drugačija. Svoga babu ne vidim tako često. Čujemo se mi; fejsbuk, skajp – ali, nije to, to. Sad ga grlim. I neću nikad prestati. Ne može mene fejsbuk potapšati po ramenu.
Nekad u prošlosti, napisao sam sljedeće;

Facebook post

Evo, prošlo je dvije godine. Svaku noć koju zanoćim udaljen od porodice, bude mi hladna. Probudi me ta hladnoća, pa me natjera da se, uz sjetan osmijeh,  prisjećam porodične atmosfere.
Majčina briga je čudo. Zagrljaj isto – i snažan i blag u isto vrijeme. K’o što i jest’ mati u porodici. Snažan porodični stub koji je, kad su u pitanju dječački marifetluci, neopisivo blaga i popustljiva.
Kad odete od roditelja, shvatit’ ćete o čemu vam pričam.
Nego, da se vratim očevom zagrljaju.
Nakon ustaljenih i uobičajenih pitanja u vezi fakulteta i tog neizbježnog pitanja “ima li cura”, babo izgovara svoju već poznatu rečenicu, te me upućuje da naklanjam izostavljeno.

Sestrica je zaspala već odavno, jer ustaje rano u školu. Štreber pravi. Ulazim u sobu, i ostavim joj, pored čokolade, i blagi poljubac u čelo, kojeg uvijek isprati s osmijehom.
Dok grlim i ljubim majku, brišem joj suze radosnice koje ponovo, aktiviraju i moje.
E moj Bože, te sreće, sa svojima, na svome.
“Sutra ćemo, sine, napraviti jednu planinsku šetnju. Ponijećeš opremu, pa da uhvatimo zlatne jesenje boje dok si tu.”
Iako ima mnogo posla, zna moju strast za fotografijom i videom, zato mi to i predlaže. Sa zadovoljstvom prihvatih, a jedna od fotografija koju smo sutradan odradili je;

Prizor iz prirode

Poruke na društvenim mrežama  

S obzirom da uživam zavidnu popularnost i praćenost na socijalnim mrežama, uzimam sebi za pravo da se direktno obratim mlađoj publici koja će čitati ovaj tekst.
Pred nama su velika iskušenja. Društvo je jedno od njih. Bezbroj puta smo svi bacili u zaborav roditelje i njihovu brigu prema nama, te se posvetili društvu i ekipi.
Prijatelju moj, kad dođu crni dani, čak će te u tami i vlastita sjenka napustiti, ali roditelj neće! Stoga se ne uzdaj plaho u te ljude koji te okružuju. Većina ih gleda korist, vjeruj mi!
Prijatelj kojem bih zadnji zalogaj dao, naljutio se na mene jer je djevojka koja se njemu sviđala, osmijehnula meni. Pazi to, 4 milijarde žena na planeti, i ja kriv. Nisam ja kriv što se ne zna počešljati. Ne kontaktiramo više. To je samo jedan od banalnih primjera sa kojima ćemo se susretati svakodnevno.
U životu možeš vjerovati troma; Bogu, majci i ocu. Nikome više!
Završiću ovaj tekst s jednom, barem meni, upečatljivom rečenicom, za koju želim da je svi duboko u sebe utisnete i zapamtite;
“Odvojite vremena za roditelje, prije nego što vrijeme odvoji njih od vas! Kasno je kasnije. “

Izvor: Al Jazeera