Piše: Nataša Gaon-Grujić
Prošle sedmice je kompanija za koju radim organizovala sportske igre za uposlenike. Neki su zaista vrsni sportaši, a neki kao ja nisu niti malo nadareni za sport i apsolutno je primjenjiva ona – ima dvije lijeve noge.
Sportske igre su se održale u Zagrebu.
Autobus sa radnicima kreće iz Sarajeva. Onoga trena kada su autobuski točkovi dotakli asfalt auto-puta, počele su suškati kese sa grickalicama. Vrijedna kolegica, ujedno poznata kao dobra kuharica, otvorila je velike kutije sa kolačima, kiflicama i štrudlama sa makom i orasima, a bilo je i pite. Sve me to podsjetilo na djetinjstvo i one limene kutije sa pohovanom piletinom bez koje se nikako nije moglo krenuti na more.
Mada smo svi u onoj životnoj dobi koja nas svrstava u kategoriju – ozbiljnjih ljudi, svi smo u tom autobusu podjetinjili i autobus bio ispunjen učenicima završenog razreda srednje škole koji su krenuli na ekskurziju. Valjda tako malo treba da se u nama probudi mladost, samo je nedostajalo da zapjevamo: “Hej vozaču dodaj gas, ne daj nikom’ ispred nas!“
Malo prije Doboja pridružile su nam se kolege iz Tuzle i Bijeljine, pa je veća brojnost u autobusu značila i više smijeha, pjevanja i glasne muzike.
Stižemo u Zagreb. Samo rijetki su nastavili sa noćnim provodom, ostali odlaze na spavanje, jer sutra su sportska takmičenja.
Igre su počele.
Ne postoje razlike, postali smo tim
Svi smo bili zajedno, niko nije pitao za ime i prezime. Neki, oni nadareni igrali su i košarku i odbojku i fudbal. Nikome nije bilo teško. Mi spetljani smo navijali, poderali glasnice, ali se isplatilo. Igrali su zajedno i Dino i Vinko i Sanja i Bilja i Anela i Amra i … i nije bila bitna medalja, mada smo u BiH donijeli bronzu, bilo je bitno da smo zajedno. Sjedila sam na klupi za navijanje, navijala sam i uživala u prizoru. Kao da je znala o čemu razmišljam Bilja je rekla: „A, onda nam kažu da ne možemo zajedno..“
Zajedno smo poslije pjevali i plesali. Zajedno se proširilo i na kolege iz Srbije, Hrvastke, Slovenije, Makedonije, Nejmačke…
Sutradan smo krenuli prema Sarajevu. Bili smo umorni. Opet smo stali negdje oko Doboja. Izgrlili se sa dragim kolegama i poželjeli im sretan ostatak puta, nekima ka Tuzli, a nekima ka Bijeljini.
Pojeli smo ostatak grickalica, a vozače zamolili da ne puštaju muziku, većina je u autobusu zaspala.
Neprirodno za novembar napolju je bilo toplo sa, rečeno jezikom metereologa, temperaturom zraka iznad prosjeka. Puhao je vjetar, jugo. Zrak je bio čist, sunce je zalazilo i obojilo nebo crvenom bojom. Gledala sam kroz prozor autobusa. Uz cestu su se nizale ratom uništene kuće. Porušeni zidovi kuća, jedino što je od kuća ostalo, postali su okvir za nevjerovatan prizor zalaska sunca. Ovo je slika besmisla rata, pomislih. U tom trenutku sjetila sam se filma Gori vatra, sjetila sam se i teksta pjesme – Iznad Tešnja zora sviće dobro doš'o predsjedniče, kao i scene u kojoj se vatrogasci iz dva entiteta grle i govore: „Mi ovo postali tim…“
U svijetu se puno toga promijenilo. Tešanj je i dalje na istom mjestu, a ja sam uživala u sportskim igrama i što smo bili zajedno i što smo disali kao jedno i što nisu postojali entiteti i razlike…mi smo postali tim, pa neka nam onda kažu da ne možemo zajedno!
Postalo mi je jasno zašto se tako malo u Bosni i Hercegovini ulaže u sport, puno je lakše držati nas razdvojenim….
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavjau nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera