Lažna riba i domaća banana

Oslić bi htio biti bakalar, a škarpinu glumi 66 različitih vrsta riba (Al Jazeera)
Oslić bi htio biti bakalar, a škarpinu glumi 66 različitih vrsta riba (Al Jazeera)

Piše: Goran Borković

Ima tome nekoliko mjeseci. Zagrebačka Trešnjevka, kvartovska pijaca, voće i povrće standardno, nešto sitno proizvođača, ostalo u pravilu prekupci. Usprkos tome, to što prodaju deklarira se – opet u pravilu – kao domaće. Domaće mandarine, domaće jabuke, domaće kruške, domaća salata, domaći kupus, domaća paprika, domaći sir plus domaće vrhnje, pa onda – usred svega toga obilja i – domaća banana!

Tupav pogled potpisanog novinara upućen trgovcu nije bio dovoljan.

„Je li iz Zagorja?“

„Tko?“

„Pa, banana!“

„Otkud ti to?“

„Piše da je domaća, pa rekoh je li iz Zagorja, Međimurja, Dalmacije, Bosne? Najviše volim zagorske. Nekako su mi najsoftnije.“

„Ajde, idi dalje, mene si našao!“

Ova sličica najbolja je ilustracija stanja na našem tržištu i to ne samo voća i povrća, nego cjelokupne ponude onoga čime se hranimo. Ništa nije tako kako piše da jest. One najljepše jabuke, znalački poredane tako kao da su klonovi upravo izronili iz „Ratova zvijezda“ imaju okus po najobičnijoj bljuvotini. Ali, ljudi kupuju k'o blesavi.

Deset metara dalje, bakica sa svojim vinogradarskim jabučicama, često načetim crvima, sve ružnija od ružnije, sjedi tu više da ubije dan, nego da zaradi nešto. Posla nema. Roba joj nije „tržišno prihvatljiva“.

Blitva ‘kapitalka’

Pa odete deset metara dalje, tamo se za blitvu kapitalku, točnije biljku čudovišnih razmjera s listovima poput torza japanskog sumo hrvača traži dvadeset kuna, otprilike, tri eura po kilogramu. Pa se makneš još deset metara i pogledaš ponudu mesa i shvatiš da svinjska vratina, dakle pristojan komad mesa, košta manje.

Što zapravo jedemo? Čime se hranimo? Kako je blitva, jedna skoro pa samostalno rastuća biljka, postala skuplja od mesa? Otkud to sve skupa dolazi? Odakle stiže povrće, gdje se uzgajaju te svinje?

Pitanja je, naravno, bezbroj. Dio odgovora javnost, barem onaj dio koji je zainteresiran, mogao je doznati kroz nekoliko novinarskih istraživanja o nekontroliranom uvozu, o mesu koje je godinama nabrijano antibioticima smrznuto tavorilo po hladnjačama Južne Amerike da bi se, kad su i unuci te stoke odavno završili na nečijem stolu pojavilo na Balkanu, o povrću koje raste u oplemenjenoj vodi pa do nas dolazi nakon što su ga odavno otpisali „zapadnjaci“.

Dakle, manje-više, tko želi znati – zna!

Ipak, i usred toga smilja i bosilja ima i jedan potpuno neistražen sektor. Ribe! Njima se nitko nikada nije temeljito pozabavio. Prodaje se svakodnevno po hrvatskim peškarijama takvo obilje da se u svoj toj ponudi prilično teško snaći. Srdele tri eura, lokarde jedva nešto više, kozice deset eura, jadranske lignje bogami 20, zubatac – kralj ribe – i kad ga ima, a to nije često – ode do 30 eura po kilogramu, pravom finom porcijašu!

Brancine i orade iz uzgoja po 10 eura nećemo ni spominjati. To je posebna priča usko vezana uz hrvatske nutricioniste koji godinama upozoravaju da se ovdje jede premalo ribe, a i to što se jede – nije baš da je neka kvaliteta.

E sad, pažljivije i iskustvom obdareno oko lako će prepoznati što se od tih životinja kako zove, gdje je živjelo, čime se hranilo i koliko novca vrijedi. Riblje oko je kao otisak prsta, barem što se tiče svježine. Prokvrljenost škrgi, također. Ali, za to treba jedan stručni tečaj, ako već nemate sreću ili nesreću – ovisno kako na to gledate – da ste odrasli u Dalmaciji, odnosno na obali.

Što s onima koji ne znaju?

Evo vam odmah primjer sa splitske peškarije smještene usred grada, u Marmontovoj ulici. Donijela ga je Slobodna Dalmacija, a mi ćemo ga ukratko prepričati. Dakle, S.L. je Splićanin, profesionalni kuhar, radi na Sveučilištu u Perthu, u Australiji. Kao i svake godine, navratio je u rodni grad i obišao ribarnicu. Začudio ga je filetirani zubatac koji se nudio za čak 250 kuna (35 eura) za kilogram. Em zna da se zubatac tako ne prodaje, barem ne u Splitu, em vidi da to i nije baš zubatac.

„Zubatac? Koja je vrsta zubaca?“, upitao je.

„Šta ja znam koja je vrsta“, neupućen je prodavač.

„Jeste li sigurni?“, ne da se ni kuhar s australskim šeširom na glavi. Rekao bi čovjek, idealna meta.

„Šjor, to vam je zubatac iz Komiže dan prije uhvaćen u viškom akvatoriju“, rezolutan je „ribar“.

E, nije! I onda kreće priča.

Radilo se o ribi iz Vijetnama, a to nije baš u viškom akvatoriju. Zovu je basa, latinski Pangasius, a za običan svijet to je – vijetnamski som. J.L. ga vrlo dobro zna je jer je prije više od deset godina zabranjen za prodaju u Australiji, s obzirom da ima sedam puta više joda nego što je dopušteno.

Cijena mu je bila maksimalno niti pet eura za kilogram, nekih 30 kuna preračunato. Otprilike toliko i košta u nedalekom trgovačkom lancu u Splitu.

Inspekcija oprala ruke od svog posla

Postao je „popularan“ u cijeloj regiji prije nekoliko godina zbog izrazito niske cijene. Kad biste znali u kakvim uvjetima se uzgaja, bilo bi vam jasno i zašto toliko malo košta. Raste u Mekongu, jednoj od najzagađenijih rijeka svijeta, koja je prepuna bakterija i otrova.

Jedan od portala, specijaliziran baš za ovakve slučajeve, upozorava da se somovi hrane neiskorištenim ostacima drugih riba, sušenim i mljevenim kostima, glavama i repovima, pomiješanim sa sojom i da nikako nisu za preporučiti za ljudsku prehranu. Rastu četiri puta brže nego obični somovi, što sasvim sigurno nije zasluga zdravog okruženja, a ženkama se ubrizgavaju spolni hormoni derivirani iz mokraće trudnica, kako bi u što kraćem roku proizvele što više ikre. 

A ako i nije vjerovati tom portalu, već sama činjenica da je oko njene prodaje već izbio skandal u Italiji i Francuskoj dovoljno govori o čemu je ovdje riječ. Nazvali su je „riba-prevara“, jer su je tamo prodavali kao ribu list čija je cijena sedam puta viša. U Hrvatskoj su se, ipak, odlučili podvaliti je za zubaca, jer je ovaj još skuplji. 

Inspekcija je, već pogađate, oprala ruke od svoga posla. Tek su objasnili da su od početka godine u cijeloj Hrvatskoj imali 503 kontrole tržišta i utvrdili 96 nepravilnosti, od čega 54 u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje se tim poslom bavi petero (brojkom 5!) inspektora. Naglasak je pritom, kažu, bio na lažnom deklariranju plavoperajne tune kao dugoperajne. Prva je, naime, zaštićena ulovnim kvotama. I još su se bavili onim najčešćim prevarama vezanim uz bakalar. I još su rekli da će ubuduće raditi DNK analizu, da ne mogu biti svaki dan na tržnici, da nisu naišli na ovog „zubaca“, kako će se poraditi o tome, da taj som nije otrovan, da oni koji imaju manje novca jedu lošije, oni koji imaju više – jedu bolje.

Nije Hrvatska nikakav izuzetak. Možemo biti „sretni“ što pratimo svjetske trendove, a po njima – tako kaže istraživanje ekološke neprofitne organizacije Oceana – svaka peta riba na tržištu krivo je  deklarirana. „Krivotvoreno“ je 19 posto od 27.500 uzetih uzoraka.

Morski psi prodaju se pod velike pilane, otrovne napuhače se nazivaju lignjama, oslić bi htio biti bakalar, a prednjači škarpina koju glumi 66 različitih vrsta riba i vijetnamski som koji „igra“ 18 skupljih vrsta. Sve skupa, samo u 2014. godini, na takvim vrstama prevara ubralo se 148 milijardi dolara prihoda.

Zato savjet – dobro otvorite oči.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO