Piše: Zoran Čutura
Tjedan dana nakon početka klupske košarkaške sezone, a već me pomalo hvata umor od iste… Proći će, valjda; samo da se malo naviknem na ovaj ritam i da se adaptiram na njega. Barem u smislu aktivnog praćenja rezultata, gledati je…pa… nemoguće. Previše košarkaških utakmica uživo opasno utiče na sive ćelije, uništava ih više nego alkohol. Ili marihuana. Ili središnji TV dnevnici. Ne, tu sam ipak malo pretjerao – središnji dnevnici su najopasniji za sive ćelije. No, da, šlagvort teksta neočekivano mi je dao četverogodišnji unuk Lovro, s kojim često vodim razgovore kakvih bi se i Beavis i Butthead posramili.
Mjesto događaja: Dom sportova, dvorana 2. Gdje sam, inače, odigrao i neke od svojih najdražih i najboljih utakmica. Odlična dvorana za košarku – kad sam ja igrao tih davnih dana, dovoljno je bilo tisuću ljudi unutra da se napravi dobra atmosfera. Parket je bio mekan, table i obruči su bili “upijači”, savršeno.
Vrijeme događaja: pet sati poslijepodne, četvrtak. Događaj: utakmica trećeg kola ABA lige između Cedevite i MZT-a, dvoboj momčadi bez pobjeda. Lovro i ja smo na utakmici, u prvom redu, ja pazim na njega, on pazi na svoj romobil. Pokušao sam prebrojati gledatelje do podbacivanja, došao sam do šezdeset i nešto me prekinulo – više ne znam što – ali nije ih ostalo za prebrojati više od dvadesetak.
U redu, radni je dan, poslijepodnevni termin, pobjegli su organizatori od nogometne večeri, prvenstveno tekme Kosovo – Hrvatska. Ali – koliko bi tek gledatelja bilo da nisu pobjegli? Zanimljivo, na službenoj statistici dostupnoj na internetskoj stranici lige nema podatka o broju gledatelja.
Nevina laž
Lovro je u životnoj fazi “tisuću zašto”; te zašto je sudac fućkao (točno te riječi), zašto sirena svira, zašto igrači odlaze s terena, zašto nam maše onaj striček iz gledališta, zašto, zašto, zašto. Nije mi teško odgovarati i objašnjavati, nema problema. Mašem i ja rukama, sav sam se bio uživio u to da mu približim igru kojom sam se nekad bavio. I, u jednom trenutku me pita:”‘Deda, jesi li i ti igrao košarku?” .
“Jesam, nekad davno, dok se ti još nisi ni rodio.”
“Deda, jesi li ti igrao ovu košarku?”
I sad ne znam što da mu kažem, što god bih rekao – lagao bih, falsificirao, ne bi bilo točno. Pa sam ostao na jednostavnom “jesam”, bez elaboriranja. Lagao sam, ali to je bila nevina laž, strogo u funkciji razgovora između četverogodišnjaka i 54-godišnjaka. Nije to taj isti sport, nije to ta ista igra. Ostanimo samo na tome da nikad nisam igrao pred manjim brojem gledatelja, a bio sam plaćen lošije i od onog posljednjeg, dvanaestog igrača, koji se kao pijan plota drži mjesta tik do fizioterapeuta. No, to sam zadržao za sebe.
U tjedan dana odigrana su tri kola regionalne lige, ovaj vikend počinje i domaća – hrvatska liga. Stvarno bolesno. Toliki broj utakmica znači samo devalvaciju, ništa drugo. Znači i manju medijsku pozornost. Eto, prije tjedan dana bio sam na otvaranju sezone, Cedevita protiv Budućnosti, stvarno sam se bio zaželio košarke. Da bih se vrlo brzo umorio, kao da sam tjedan dana kopao.
Došao sam malo ranije kako bih uzeo propusnice, i sjeo na piće s dva frenda. Koji su rekli isto – niti na jednom mainstream portalu nije bio evidentiran početak košarkaške sezone u Zagrebu. I to nakon ljeta koje bi se moglo okarakterizirati “vrlo uspješnim” što se naše košarke tiče. Prvo sam pomislio kako je to skandalozno, a onda sam se upitao što bih ja učinio, što bih napisao, i tko bi mi objavio to što sam napisao u situaciji u kojoj su kolege koji o košarci pišu na dnevnoj bazi.
Stvarno ne znam; niti sam znao prije tjedan dana, niti znam danas. Standardne forme najava – izvještaj – komentar, kroz tri dana – više ne postoje. A i da ih se netko sjeti reinstalirati, ne bi bilo dovoljno dana u tjednu, mjesecu i godini da se realiziraju. Isti bi dan u medijima, s obzirom na ritam, trebalo objavljivati komentar one prethodne utakmice i najavu slijedeće. Ne ide… I to će se na isti način provlačiti kroz cijelu sezonu.
A službenim početkom NBA bi se zanimanje publike i medija za regionalnu i nacionalnu ligu moglo dodatno smanjiti – nakon dužeg vremena u NBA Hrvatska ima veći broj igrača (njih šest, nadam se kako sam dobro prebrojao), i to igrača koje će biti zanimljivo pratiti. Što ne znači da od svega ovdje treba dići ruke (a puk da te slijedi, lalala), znači samo da se ni uz najbolju volju sve što se na košarkaškom planu događa u ovim našim krajevima ne može sve ispratiti na odgovarajući način. Valja raditi selekciju informacija, a o selekcijama se uvijek diskutira iz osobnog kuta gledanja, i podložne su svim vrstama nezadovoljstava.
‘Je li Makedonija teren’
Upravo sam provjerio – nema službenog podatka o gledateljima niti za tu uvodnu utakmicu sezone. Po mojoj je procjeni Cedevitu, prvaka Hrvatske, i Budućnost, prošlosezonskog polufinalista regionalne lige, gledalo oko sedam stotina ljudi. Premalo, daleko premalo. Ali, s tom nekom ”košarkaškom tradicijom” u Hrvatskoj, s ljubiteljima košarke koji trebaju “samo jedan dobar rezultat” da bi se vratili u dvorane – raskrstio sam još prošlog ljeta. Zagrebački Eurobasket, ili poštenije prva faza Eurobasketa, raskrinkao je te teze kao pogrešne, i nikad više se neću baviti njima. Odaziv publike je i tada bio loš, susjedi Slovenci su nas posramili brojnošću i zainteresiranošću, i status košarke u mojoj je sredini daleka prošlost. Ne, ova košarka nije ona košarka kojom sam se ja bavio, koju sam igrao.
Završit ću tekst s Lovrom – dan smo završili pred televizijom, on otuširan i mirisan nakon kupanja, još koju minuticu do spavanja, ja jedva čekajući na pola sata mira bez njegovih “zašto”, taman je bilo poluvrijeme nogometa, pa su nam davali stanja na ostalim terenima. Neka slova zna, neke brojeve zna pa sam mu čitao: “Makedonija-Izrael 0:2, Italija Španjolska 0:0, Island Finska 1:2, Moldova Srbija 0:2…”, možda pobere još koje slovo ili broj.
Pita me: “Deda, je li Makedonija teren?”.
“Kako to misliš? Teren je ono mjesto na kojem se igra nogomet, a Makedonija je država.”
“Deda, onda Država nije zabila nijedan gol?”
Što li se zbiva u tim malim glavama željnim znanja u današnje vrijeme kaosa i bombardiranja informacijama?!
Izvor: Al Jazeera