Piše: Ahmed Hrustanović
Tamo negdje iza sedam gora i brda zelenih, doduše i nisu vite tako zelene, jesen je, živi jedna mekana duša ženina. Ime joj je Saliha, a Saliha znači, ona koja je dobra. Dobra prema svome gostu, prijatelju i komšiji. Živjela je u najljepšem djeliću naše Bosne. Hrabra i odvažna. Prkosna. Sama.
Ova priča kao da je bajka, kao da ne postoji takva žena. Takav je osjećaj pisati o njoj, nju poznavati i njoj iskren prijatelj, i djete koje nema, biti. I da, priča bi zaista bila kao iz bajke da nije sama. Sama kao zvijezda Danica.
Čuli ste sigurno svi te bolne i teške, olovno teške, povike njenog muža Rame dok doziva njihovog sina: „Nermine, hajde dolamo, ja sam dolamo, slobodno….“ Spomenik njenog Rame ostat će vječno u Sarajevu. Zamislite, svoje sinove u smrt i masovne grobnice dozivate, a vaša supruga sve to gleda. Koliko srce treba da bude da izdrži taj krik, a da ne pukne?
Pusta kuća najdraže mjesto na svijetu
To je ta žena. Ramina supruga, Nerminova i Edinova majka. Živa je i zdrava je. Ne živi u Sidneju niti na Floridi, ona je na svome Dobraku, tik uz rijeku Drinu, u kući koju ona i Ramo praviše za svoja dva sinčića, Nermina i Edina. A danas nema ni Rame, ni Nermina niti najmlađeg Edina. Sama Saliha. Saliha i njena kuća, i njen Dobrak.
Putovala je Saliha. Pola svijeta obišla; Hag, Ameriku, Njemačku, Englesku, Arabiju i ko zna gdje više nije bila, ali njenog Dobraka nema nigdje.
Ove godine bila je i na hadžu u Arabiji, u svetim mjestima Meki i Medini. Jedan student medicine joj je platio to sveto putovanje. Lijepo i prelijepo joj je bilo, puno ljudi je nju prepoznalo i željelo da je upozna. Ali ona je samo o svom Dobraku, o svojim sinovima i o svom Rami pričala.
Ponekad, toliko se srodi sa pričom, da zaboravi da njene ptičadi nema, pa kaže da njen Nermin sad ima četrdeset godina, a četrdeset godina je prošlo od kako je osjetila tu blagu porođajnu bol, tako teška bol, a blaga spram boli koja je kasnije zadesila.
Pobijedila emocije, tugu i ružna sjećanja
Saliha je, iskreno, moj junak. Očiti primjer kako čovjek nakon svega što ga u životu zadesi i što mu drugi udese, ipak ostaje pozitivan. Nije razmišljala o omči oko vrata na nekom drvetu niti skakanju sa mosta u rijeku Drinu, ona je došla u kuću svoju, suočila se sa svojim strahovima i pobijedila i sebe i emocije, tuge i ružna sjećanja.
Ona sve što radi, radi samo kako bi zaboravila ili da joj je manje na pameti kako njenog Nermina, Rame i Edina više nema. Ona sije u bašči, ona se brine o cvijeću, luta šumama za gljivima, druži se s ljudima, priprema zimnice, isplete ko zna koje po redu čarape, sve samo da ne misli o svojoj boli.
Njena kuća i njena razdragana, na zor razdragana ličnost, zrači istovremeno i bolom i pozitivnošću. Njoj osmijeh ne silazi sa lica, gost njen je svetinja. Svakom su vrata otvorena i ruka pružena. Na njenim policama su slike Nermina, Rame i Edina.
Obnovila kuću za ubijenu djecu
Priča Saliha kako je sredila i obnovila porušenu kuću: „Evo ovdje mi je dnevni boravak i kuhinja, ovdje špajz, a ovdje dječija soba. Gore su dva sprata za mog Nermina i Edina…“ Kao da je želja nekada toliko ponese za njenim sinovima pa zaboravi svoju bol.
Pitam se kako može biti tako vesela, razdragana, kako čovjek tu staricu, jednostavno, dok je upozna voli, s njim rado se druži i rado se prisjeća veselih trenutaka koje provedu zajedno. Svi do jednog ko poznaje Salihu, reći će vam: “Ta je žena živa legenda.“
Kako žena koja je pretrpjela toliko boli sve nas redom razveseli i oraspoloži?
Zato što je njena duša čista, njen govor nema mržnje, niti zlobe. Ona voli čovjeka kakav je god, da li lijep ili ružan, bogat ili siromah, samo je bitno da je čovjek.
Tako je jednostavno biti sretan bez obzira na sve – budi čovjek i misli drugima dobro. Ne misli ljudima ono što ne bi sam sebi, pa će te ljudi zavoljeti.
Koliko je saliha diljem Podrinja
Kamo sreće da je Saliha jedna jedina, nego salîha je pun Dobrak i Srebrenica. Gdje god da odeš širom Podrinja zateći ćeš salihe, hajre, hatidže koje sređuju kuću i dvorište, a ni same ne znaju kome sređuju, kao da se nadaju da će njihova čeljad, plodovi srca njihovog, odnekud doći na vrata, ispravljeni i gordi i uzeti ih u zagrljaj.
Obratimo pažnju na te žene i majke naše. Salihu svakodnevno ljudi iz raznih krajeva naše zemlje obilaze, a koliko ima saliha. Posjetimo ih, uljepšajmo im dan. Razveselimo ih i budimo im djeca koje više nemju.
Izvor: Al Jazeera