Piše: Nihad Đozić
Republika Srpska. Šta je meni Republika Srpska?… Moram priznati da nemam pojma. Što godine više prolaze, prvotni osjećaji blijede i nestaju, a novi ne nastaju. Strah me je da će mi jednog dana postati svejedno. Daleko od očiju, daleko od srca.
Donekle je zbunjujuće jer posljednjih dvadesetak godina živim u Ljubljani (Republika Slovenija), a u svoj zavičaj (Srebrenica, Bratunac) dolazim povremeno i privremeno. Iako i tamo posjedujem ličnu kartu jer imam namjeru, kad (i ako) odem u penziju, kupiti stančić i umrijeti u rodnom kraju.
Jedan sam od sretnika koji ima dva državljanstva, a volio bih imati stotinu. Ali, to nije realno. Ono što nije realno, nije ni moguće. I bezveze je da se mučim (nemam toliko vremena), da idem bosanskom glavom kroz zid (mogu je samo razbiti) i da želim nešto što previše košta da bi se isplatilo (klanje vola za kilo mesa). Želje su naš najljući neprijatelj.
Meni Republika Srpska ne smeta (iako ne razumijem kako je moguće da tamo žive tri konstitutivna naroda, a entitet se zove samo po jednom), ali mi smeta kad na granici, iz smjera Srbije, Crne Gore, Hrvatske, stoji tabla: Dobrodošli u Republiku Srpsku.
Naravno da ja dobro znam gdje i zašto dolazim, samo, moja žena, Slovenka, ne zna i svaki put me pita: ‘Šta je ovo?’, kao da sam ja kriv ili da sam table postavio.
Uzurpatori i okupatori
Ko će to Mojci objasniti kad oni nemaju takvih problema. Tuđa ruka svrab ne češe i ja to razumijem, ali ne shvatam kako to da smo mi u Bosni i Hercegovini živjeli stoljećima zajedno, a sad se ponašamo kao da smo jedni drugima – tuđini? Doduše, ne moji prijatelji i poznanici, ne običan narod (koji gleda kako će preživjeti), ali političke elite svoju misiju vide jedino u tome da dokažu kako tamo žive neka plemena koja su, jedno drugom, uzurpator i okupator.
Svakom ko prati politička zbivanja u BiH jasno je da to rade stranke i njihovi lideri. Logično je i zašto to čine. Osobni i materijalni interes njima je važniji od kolektivnog, bez obzira koliko se oni zaklinjali ili sakrivali iza naroda kojeg su ‘zarobili u prošlosti’ (kako u ratu, tako i u miru). Ko hoće da živi danas ili sutra neka ne zaboravi juče, ali to je već davno prošlo. Svijet ide naprijed. Evropa ne može čekati još sto godina da se u tako maloj i siromašnoj državi zavši prvobitna akumulacija.
Da li je Republika Srpska država, zemlja, teritorij ili provizorij? Prosudite sami… Ja mislim da je – od svega pomalo jer to odgovara svim nacionalnim političkim elitama, ali sam siguran da ne odgovara narodima ili građanima koji će (ponovo) platiti visoku cijenu njihovog voluntarizma, odnosno, neće nikad saznati šta je starije – jaje ili kokoška?
Zato se neće ništa dogoditi. Sve će ostati onako kako jeste. Povuci, potegni. Malo gore, malo dole. Korak naprijed, korak nazad. Sve dok ne dođe neka nova generacija koja će (nakrivo postavljenu i nakaradnu) državu učiniti funkcionalnom. U kojoj će entiteti i kantoni imati istu ulogu kao, recimo, u Belgiji i Švajcarskoj.
Za one malo manje upućene – Belgija je jedna od najuspješnijih država u EU, a Švajcarska u svijetu.
Izvor: Al Jazeera