Granice po mjeri kriminalaca

Slučaj Sanjina Sefića pokazao je kako birokratske mjere sprečavaju policiju da obavlja posao (EPA)
Slučaj Sanjina Sefića pokazao je kako birokratske mjere sprečavaju policiju da obavlja posao (EPA)

Piše: Nađa Diklić

Prošlog vikenda BiH je potreslo još jedno ubistvo. Miroslav Lazarević, star 32 godine, ubijen je u Istočnom Sarajevu, u entitetu Republika Srpska, a osumnjičeni za njegovo ubistvo uhapšeni su nekoliko kilometara dalje, zahvaljujući intervenciji MUP-a Kantona Sarajevo, jer su vozilo i oružje kojim su navodno počinili ubistvo ostavili u „drugom entitetu” i zapalili.

Slučaj je preuzela policija Republike Srpske, jer se ubistvo desilo na teritoriji tog bh. entiteta, tako da sada jedno ubistvo rješavaju policije oba bh. entiteta plus Kantona Sarajevo.

Da, sve ovo moguće je u BiH, jer su izvršitelji u jednom bh. entitetu počinili jedno krivično djelo, a u drugom drugo.

Test „reforma policije” koji je pokušala da sprovede međunarodna zajednica kako bi smanjila broj „policija” u BiH zvanično je propao još 2006. godine. U međuvremenu, kao politički kompromis, BiH je dobila Agenciju za koordinaciju policijskih tijela, koja bi trebalo da koordinira rad svih policija, ali i obavještajnih službi. No, dosadašnji prosjek učinka obavljenog posla još je ispod očekivanog nivoa.

Kratka ilustracija: ukrade neko auto u Istočnom Sarajevu i s njim ode u Sarajevo. Policija entiteta kojem Istočno Sarajevo pripada, u ovom slučaju RS-a, sve i da prati osumnjičenog za krađu, mora da stane na „entitetskoj granici“ i da piše dopis MUP-u Kantona Sarajevo da se na njihovoj teritoriji sada nalazi neko ko je prekršio zakon. A nakon toga policija Kantona Sarajevo, ako sama ne može da riješi slučaj, mora da piše dopis nadležnim agencijama u Ministarstvu sigurnosti BiH ili Tužilaštvu Kantona, entiteta ili Tužilaštvu BiH. Za to vrijeme automobil može da završi u Hrvatskoj ili Srbiji, jer onda mora da interveniše i Granična policija BiH. Što je još mnogo zvaničnih dopisa.

Kriminal ne poznaje granice

Sada na površinu izlaze i dokazi iz slučaja „Darko Elez i ostali“, a koji se vodio na Sudu BiH.

U slučaju „Lutka“, ali bez prvooptuženog Darka Eleza, koji je u to vrijeme služio zatvorsku kaznu od devet godina u Sremskoj Mitrovici u Srbiji za druga krivična djela počinjena u toj zemlji. I njegov brat Davor Elez prije izricanja presude pušten je da se brani sa slobode, a vjeruje se da je sada i on u Srbiji. Za njim je raspisana crvena Interpolova potjernica, a grupa se sumnjiči da je iz Istočnog Sarajeva odlazila u „federalno“, obavljala naručena ubistva, reketirala…

Prema izjavama zaštićenog svjedoka u slučaju „Elez i ostali“, nakon obavljenog posla polako i bez panike su se vraćali preko „entitetske granice“ u svoje kuće i na sigurno, samo nekoliko kilometara od centra Sarajeva!

Koliki je besmisao važećih policijskih propisa pokazuje upravo slučaj „Elez i ostali“. Za vrijeme suđenja prvooptuženi Elez se javljao videolinkom, kao svjedok iz zatvora u Mitrovici i svjedočeći „pojasnio“ svima da ta „entitetska ili kantonalna granica“ u suštini ne postoji.

No, izgleda da za kriminalce ne postoje ni državne granice.

Nedavni primjer Sanjina Sefića, koji je osumnjičen da je autom u centru Sarajeva usmrtio studentice Selmu Agić i Editu Malkoč, a potom neometano prešao iz BiH u Srbiju, također tome ide u prilog. Iako je Tužilaštvo KS-a obavijestilo Graničnu policiju BiH kako postoji mogućnost da Sefić pokuša prijeći granicu, niko ga nije spriječio da je pređe, što je i učinio.

Granice Bosne i Hercegovine, koja je ulaskom u „Šengen-zonu” dobila i širom otvorena vrata Evropske unije, te koje bi logično trebalo da budu zaštićenije, izgleda da nikada nisu bile poroznije.

Ruta za bijeg

Već godinama ove granice, najviše sa Hrvatskom i Srbijom, našim najbližim, a sudeći po granici najvećim susjedima, prelaze i osumnjičene ubice.

Među posljednjim u nizu ovakvih slučajeva je i navodni prelazak u BiH ubice Aleksandra Markovića, zvanog „Sale Mutavi“, koji je bio poznat kao vođa „Partizanovih“ navijača, a čije ubistvo u Beogradu od prije nepuna tri dana obavještajne strukture u Srbiji pripisuju grupi „Pink Panter“, ali i takozvanom „crnogorskom klanu“.

Kako god, jedan od osumnjičenih za ubistvo ovog beogradskog „žestokog momka“ navodno je u BiH. Do zahtjeva za izručenje izgleda da je BiH ukazala „gostoprimstvo“ još jednoj osobi koja se sumnjiči za saučesništvo u ubistvu. Iz Ministarstva sigurnosti BiH nismo uspjeli da dobijemo zvaničnu potvrdu da je jedan od Markovićevih ubica na teritoriji Bosne i Hercegovine.

No, treba podsjetiti da ovo nije ni prvi put da osumnjičeni za ubistva na ruti „slobode“ ili bijega biraju baš Bosnu i Hercegovinu.

Jedan od osuđenih za ubistvo hrvatskog novinara Ive Pukanića, vlasnika hrvatskog tjednika Nacional, Željko Milovanović, osuđen pred hrvatskim pravosuđem u odsustvu na 40 godina zatvora, imao je važeću ličnu kartu Bosne i Hercegovine, takođe je dio vremena, kad se skrivao, proveo u BiH, u Doboju, dok nije stigao do Srbije, što su potvrdili i iz MUP-a RS-a, a također i srbijanska i hrvatska policija. U stanu koji je koristio u Doboju, nađena je i kaciga, snimljena na sigurnosnim kamerama redakcije Nacionala, koju je nosila osoba koja je postavila eksploziv ispod automobila Ive Pukanića. Trenutno je u Srbiji, gdje mu se sudi za drugo krivično djelo.

Granice svuda, policije nigdje

Šta se, ustvari, ovdje dešava, u svim pobrojanim slučajevima, kojih ima mnogo više od ovdje navedenih?

Pokazalo se da osumnjičeni za ubistvo djeteta, dok administracija po Bosni i Hercegovini ispunjava papire, udara štambilje, također može stići makar do Srbije, ako ne i do drugih država Evrope, za šta je najbolji primjer osoba koja je u odsustvu osuđena za ubistvo jedva punoljetnog Nikole Đurovića iz Banje Luke, a koji izručenje već nekoliko godina čeka u Francuskoj. I dok je čekao ekstradiciju, završavao je studije u Francuskoj, sve dok ga francuska policija nije optužila za šverc oružjem. Bude li osuđen, prvo će „odležati“ kaznu tamo, pa tek onda u BiH.

Za sve to vrijeme, rastrzane između smrti i krivaca, porodice žrtava ostaju „zakopane“ u brdu papirologije, na granicama koje su za njih nepremostive.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO