Piše: Nihad Đozić
Sve to liči na stari, ofucani vic: kada je policajac ganjao bjegunca oko bandere i dao mu tri kruga fore. Tako nekako funkcionišu organi gonjenja u Bosni i Hercegovini (iz subjektivnih i objektivnih razloga), najčešće u situaciji posebno tragičnih delikata, kada postoji izrazito visoka uznemirenost građana.
Najbolji primjer je “potjera” za Sanjinom Sefićem koji je u ponedjeljak ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu, jureći 100 kilometara na sat kroz crveno svjetlo, usmrtio dvije mlade djevojke: Editu Malkoč i Selmu Agić. Njihova imena moramo stalno ponavljati jer će, drugačije, postati samo broj u ukupnoj statistici nesposobnog (da ne kažem koju goru riječ) birokratskog aparata, koji je (nažalost, brojni primjeri govore) sam sebi svrha postojanja.
Kako je moguće drugačije razumjeti činjenicu da se tragični događaj desio u ponedjeljak, policija je relativno brzo locirala automobil i utvrdila identitet vinovnika, a potjernica je raspisana tek u srijedu? Logično je da se, ako neko bježi sa mjesta zločina, umjesto da pokuša pomoći žrtvama, zaputi u smjeru granice i traži “utočište” u nekoj od susjednih zemalja.
I sada, mi nagađamo, licitiramo, jer su informacije protivrječne, da li je i kada obaviještena Granična policija, da li su i kada aktivirane agencije za zaštitu i istragu, da li se tužilaštvo odazvalo odmah i na odgovarajući način… U normalnim državama, u kojima službe visokoprofesionalno obavljajuju svoj posao, taj postupak (mehanizam koordinacije) je rutinski i tu nema mjesta improvizaciji i aljkavosti.
Pravo na traženje odgovornosti
Pogotovo danas, kada su sredstva otkrivanja i lociranja tako razvijena da svaka dobro opremljena i obučena agencija (da ne kažem tajna služba) može pronaći bilo kojeg čovjeka u relativno kratkom vremenu. Kako su, recimo u Srbiji, Sanjina Sefića pronašli za tri sata, a njihovim kolegama iz Bosne i Hercegovine to nije pošlo za rukom 10 sati, koliko mu je bilo potrebno da napusti zemlju?!
Naravno da mi ne znamo, niti treba da znamo, da li je BIA (Agencija za zaštitu i otkrivanje Srbije) bila uključena u potjeru, ali možemo pretpostaviti da su slične agencije u Bosni i Hercegovini, OSA (Obavještajno-sigurnosna agencija) i SIPA (Državna agencija za istrage i zaštitu), morale biti zbog onoga što smo rekli na početku – užasne tragedije koja se desila svima nama i postojanja “visoke uznemirenosti građana”.
Gledajući unazad, na neke slične ili drugačije događaje, može se primijetiti nesnalaženje ili nebriga, možda čak i ono “lako ćemo”, ili “neko drugi će obaviti naš posao”, ali i nesposobnost da se pravilno procijeni situacija i da se sigurnost i povjerenje građana stavi na prvo mjesto, jer ti ljudi ne rade za stranke, za političke opcije, za moćne pojedince ili grupe, već za državu, a to su građani.
Sad, mogao bi nam neko spočitati sitničavost i cinizam, jer se bavimo procjenom koliko je vremena potrebno da bi neko bio lociran i uhapšen, ali mnogi slični događaji upućuju na to da postoji neka vrsta nezainteresovanosti institucija, pa i javašluka kada su građani u pitanju… Ti službenici (svaka čast izuzecima) kao da ne znaju za koga oni rade i ko ih plaća. Ne plaća ih vlada (osim formalno ili tehnički), ne plaćaju ih stranke ni njihovi lideri (iako, ponekad, izgleda tako), plaćaju ih svi građani. Zato su njima odgovorni i građani imaju pravo da traže odgovornost.
Ako ne za učinkovitost, ono makar za brzinu djelovanja, jer se stiče utisak kao da niko ne radi svoj posao kako treba. Svi nešto čekaju, da, valjda, neko drugi uradi njihov posao. Ponekad namjerno odugovlače i razvodnjavaju, iz ko zna kojih razloga. Ili se plaše, ili su nesposobni, ili je korupcija u pitanju (korupcija se ne odnosi samo na novac i materijalna dobra – postoji i drugi oblici, kao što je trgovanje uticajem, klijentelizam, stranačka stega i subordinacija, zataškavanje ili umanjivanje…).
Problem za problemom
Ne treba izmišljati toplu vodu, zna se kako jedan uređen sistem mora funkcionisati i ko šta treba da radi, ali i da odgovara, naravno. Ako u jednoj državi ne postoji model nagrađivanja i kažnjavanja za dobro i loše napravljen ili neurađen posao, ako ostavke nisu osobni moralni čin, građani ih, za svoje dobro, moraju natjerati na to. Sve ministre, načelnike i službenike.
Sada ćemo, ko zna koliko dugo i uz kakvu trgovinu, čekati izručenje Sanjina Sefića, koji je u srijedu navečer uhapšen u Srbiji. Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, iako je pripremilo molbu za izručenje, čeka dokumentaciju nadležnog suda… Kao i uvijek do sada, sve će ići sporo i uz brojne komplikacije, jer je “saradnja” država u regionu upitna. Iako se političari kunu u suprotno, a mi vidimo da problemi sustižu jedan drugog.
“Visoka uznemirenost građana” će se nastaviti, jer ne rade svi zajedno, brzo i efikasno na putu ka boljem životu.
Žrtava će, nažalost, još biti. Sve dok se ne dozovemo pameti.
Izvor: Al Jazeera