Piše: Goran Borković
Dozlogrdilo je liječnicima u Hrvatskoj. I to onim „nevidljivim“, obiteljskim, pripadnicima najniže doktorske kaste kojoj se rijetko nose plave kuverte i skupi darovi. Tek tu i tamo pokoja bombonjera uz dvadeset dekagrama kave. Valjda se ne isplati, pa pacijenti prosuđuju da oni koji vas tek proslijede nekom značajnom specijalisti ne vrijede više, mada – kako to često biva – nisu u pravu, s obzirom na to da zdravlje građana najvećim dijelom ovisi upravo o obiteljskim liječnicima, njihovoj procjeni zdravstvenog stanja i preventivnom djelovanju.
Godinama su se podrazumijevali kao zdravo za gotovo i uglavnom tretirali kao kakvi biljeteri na kolodvoru kojima kažemo kamo želimo ići. Oni nam ispišu kartu i svi sretni i zadovoljni. E pa, više neće tako ići. Preko svoje udruge zadnjih su dana digli popriličnu galamu. Dosta im je, kažu, pisanja besmislenih potvrda na koje im odlazi najveći dio vremena, pa se svojim pravim poslom ne stignu ni baviti.
Okidač da se i njihov glas čuje bila je izmjena pravilnika kojim se ukida dugogodišnja praksa da roditelji sami mogu opravdati kratkotrajni izostanak djeteta iz škole. Radi se o onim uobičajenim slučajevima glavobolja, proljeva ili prehlada koje traju do tri dana. Promjenama pravilnika i takvi učenici trebali bi dobiti ispričnicu od liječnika koji djecu često uopće ne vide, s obzirom da takve vrste bolesti – kako dođu, tako i prođu. Kako su i do sada bili pretrpani administrativnim poslovima, vrlo su jasno poručili da ovako dalje neće ići i odlučili da polovinu, točnije 48, od stotinjak različitih potvrda više neće izdavati. Među njima i ispričnice za kratkotrajne izostanke iz škole. Naravno, osim u slučajevima kada učenik dođe na pregled i kada postoji potreba za tim.
Potvrde za oslobađanje od pretplate za TV
Teško bi im čovjek i zamjerio kad vidi brojke. Prošle godine tako su napisali čak 435.000 potvrda, a u 2014. njih 365.000. Ako pomnožite prvu brojku s pet minuta, koliko je najmanje potrebno da se izda, lako dođete da je lani na potvrde utrošeno nevjerojatnih 37,5 tisuća sati ili više od šest tisuća radnih dana. Trend povećanja je nezaustavljiv, kaže nam dr. Ines Balint iz KOHOM-a (Koordinacija hrvatske obiteljske medicine). Već sada, objašnjava, liječnici troše 35 posto svoga vremena na administrativne poslove, a medicinske sestre čak 65 posto.
Umjesto svih tih litanija, najavili su, uvest će jednu potvrdu koja će vrijediti višekratno i to za 32 različita razloga. Predviđeno je da se njome obuhvati popis dijagnoza kroničnih i akutnih bolesti, trajna stanja poput amputacije, ali i kronična kao što su depresija, psihoza, oštrina vida, ovisnosti….
S tom „sveopćom“ potvrdom u kojoj bi stajalo sve od A do Ž o vašem zdravlju, ostvarivali biste različita prava – od onih za dobivanje socijalne pomoći i prijave na zavod za zapošljavanje, preko upisa u vrtić, školu, na fakultet, pa do smještaja u dom umirovljenika. I ne samo to, nego će takva objedinjena služiti i kao zamjena za sve one nepotrebne i potpuno besmislene potvrde poput one koju gluhe ili slijepe osobe svake godine moraju dobiti za oslobađanje od televizijske pretplate, premda je mogućnost da ozdrave minimalna.
A takvih nebuloza koje je obiteljskim liječnicima nametnula birokracija, ima bezbroj. Evo samo nekih: ako želite da vam turistička agencija vrati akontaciju jer ste bolesni, morate donijeti potvrdu obiteljskog liječnika; ako želite opravdati izostanak s ispita Prve pomoći u auto-školi, ide opet potvrda; ako se želite upisati na tečaj za povlačenje sredstava iz EU fondova, opet potvrda, i to dvije – ako s početnog pređete na napredni tečaj; ako tražite više vreća za smeće jer u obitelji imate osobu koja koristi pelene, opet potvrda; ako učenik kandidira za upis u srednju strukovnu školu treba potvrdu; ako učenik prođe prag i želi se upisati u tu školu, opet mora dobiti potvrdu; ako niste uspjeli položiti vozački u roku od šest mjeseci, morate uzimati novu potvrdu; ako ne možete raditi na javnim radovima – opet je tu obiteljski doktor.
Potvrda da je pacijent živ
I sve tako, jedna za drugom se nižu. Čak i potvrda da je pacijent živ kako bi mogao primati mirovinu, ići u plesnu školu, školu u prirodi, plivanje, župni vjeronauk, volontiranje u Tanzaniji ili da je “alergičan na sintetsku kapu Djeda Mraza” ili ona možda najaktualnija: „Doktorice, dižem kredit u banci, pa mi treba vaša potvrda“, odnosno „Meni treba potvrda da sam živ, da bih mogao dizati inozemnu penziju. Znate, kod bilježnika se to plaća, a ovi na šalteru su mi rekli da je kod vas besplatno“, pa ovo: „Danas mi treba potvrda da sam zdrav za posao, a za mjesec dana prijedlog za invalidsku mirovinu“…
Sve će to ubuduće biti objedinjeno i pacijent će raspolagati s tim svojevrsnim e-kartonom.
Međutim, pitamo dr. Ines Balint, što s kroničnim bolestima poput depresije ili ovisnosti, imaju li pravo državne institucije, veleučilišta ili poslodavci pravo znati od čega bolujete ili ste se bolovali, ako ta bolest nije važna za ono čime će se baviti.
“Svaki pacijent vlasnik je svoga kartona i sam odlučuje kome će dati na uvid zdravstveno stanje”, objašnjava, naglašavajući da obiteljski liječnici u pravilu ne dobivaju razlog zbog kojih se potvrde traže, tako da je nemoguće procijeniti je li čovjeku koji traži potvrdu za tečaj za EU fondove nedostatak to što ima amputiranu nogu ili nije. Liječnici ne znaju ima li objekt u kojem će biti tečaj pristup za invalide, što se uopće traži od pacijenta, treba li možda iskopati metar dubok kanal. Da ovakvo karikiranje nije pretjerivanje, dokazuje da su liječnici napravili i nekoliko eksperimenata s takvim nepotrebnim zahtjevima i utvrdili da te njihove potvrde zapravo nitko ne čita, nego tek završe u ladici kao danak rastuće birokracije.
„Tako više neće ići. Mi samo želimo raditi svoj posao“, zaključuje doktorica Balint.
Izvor: Al Jazeera