Piše: Nataša Gaon Grujić
Svu strahotu rata u Bosni i Hercegovini zaustavio je Dejtonski sporazum. Umorni od rata, mirovni sporazum, koji ćemo svi kasnije zvati samo Dayton, dočekali smo kao najbolje rješenje. Tako se i prvi posljeratni lanac mesara u Sarajevu zvao “Dayton”. Ni slutili nismo koliko sličnosti ima u raskomadanom krvavom mesu u “Dayton” mesarama sa jednako raskomadanom i krvavom Bosnom i Hercegovinom.
Rat je zaustavljen, a mi smo dobili Federaciju Bosne i Hercegovine sa kantonima, Republiku Srpsku bez kantona i Brčko distrikt.
Ne znam za vas, ali ja se nikada nisam predstavljala kao “Nataša iz Federacije BiH”, ja sam uvijek bila iz Bosne i Hercegovine. Ipak, čini mi se ne doživljavaju svi entitete na isti način.
Postojanje Republike Srpske je nekome najveća ratna pobjeda, a u Federaciji BiH je pobjeda što je Federacija teritorijalno veća, pa se često onaj drugi entitet naziva “manjim”. No, kada se izmakneš iz ovih entitetskih okvira, kada sagledamo naše živote koje pokušavamo srediti u miru, sretni jer smo preživjeli rat, pobjednika nema.
U datum ne diraj!
Danas je 9. januar, datum od, ispade, krucijalne važnosti za Republiku Srpsku.
U sve diraj, ali u taj datum ne diraj! Gradonačelnik Banje Luke poziva građane da istaknu na svojim prozorima, svojim balkonima zastave Republike Srpske i da što masovnije obilježe ovaj dan. Neka se narod proveseli, jer ima razloga za veselje.
Zaboraviće narod nezposlenost i to što je preko pola miliona ljudi u Bosni i Hercegovini bez posla. (U nastavku teksta više neću koristiti imena entiteta, jer moja je cijela Bosna i Hercegivina, sa oba entiteta i distriktom.)
Zaboraviće narod da u bolnicama nema zavoja, nema lijekova, reagensa, da pacijenti, oni koji imaju novca, sve ponesu sa sobom. To ćemo zaboraviti.
Zaboraviće narod da kasne penzije, jer kojem penzioneru još treba novac?
Zaboraviće narod novi Zakon o radu i da su naslino iz Narodne skupštine izbacili gospođu Ranku Mišić, koja je samo željela iznijeti stavove sindikata.
Zaboravan neki narod
Zaboraviće narod neobnovljene bolnice, škole, vrtiće…
Zaboraviće narod radnike koji rade na crno, bez radnog staža i zdravstvenog osiguranja.
Zaboraviće narod kako vlast troši njihov novac i kako država nije imala novca da obnovi sve uništeno u razornim poplavama.
Zaboraviće da mladi žele da napuste ovu zemlju, da se smatraju sretnim oni koji, pored bosanskohercegovačkog, imaju još jedan pasoš.
Zaboraviće svakodnevno razbojništvo na ulicama, zaboraviće pljačke, korupciju, sve će narod zaboraviti, doživjeće kolektivnu amneziju, jer će na svoje prozore i balkone istaći zastave.
I tako će, opet, tom istom narodu servirati priču da ih oni tamo ne vole, ne smatraju svojim, pa ćemo opet svako u svoje jato, jer svoj uz svoga sada stoji sa prepoznatljivim nacionalnim obilježjima.
Da je sreće i pameti, slavili bi zaposlenost, slavili bi obrazovanje, slavili bi uspjehe, slavili bi fabrike, slavili bi plate i penzije.
Boli samo kada se voli
Ovako, dok je hljeba sve manje, pa čak niti izraz “hljeba i igara” više ne vrijedi, a potiče iz satirične pjesme rimskog pjesnika Juvenila s početka drugog vijeka u kojoj se on žali na apatiju građana Rima, koji su, zahvaljujući podjeli besplatnog hljeba te sve većim zanimanjem za raskošne gladijatorske igre i druge javne spektakle u organizaciji države, izgubili svaki interes za politiku i brigu o javnim stvarima.
Bez hljeba, mi ćemo imati novu krilaticu – zastava i igara.
Neko će ove moje riječi staviti u kontekst nacionalnog, staviti u pogrešan kontekst mog teritorijalnog življenja, a ja ovo pišem zato što me boli naša svakodnevnica. A boli samo kada se voli.
Ej, zemljo Bosno i Hercegovino, sa entitetima i distriktom, narod ti je, gdje god da živi – blesav.
Izvor: Al Jazeera