Jedan je Tony Parker, jedan tim je BiH

Navijači iz Finske vole i razumiju košarku, podržavaju svoj tim i kad gubi, ali i poštuju suparničku ekipu (Al Jazeera)

Piše: Ibrahim Muratović

Znate li kada je posljednji put domaćin Eurobasketa postao i evropski košarkaški prvak? Dogodilo se to prije 22 godine u Njemačkoj, a nakon toga Grčka, Francuska, Turska, Švedska, Srbija i Crna Gora, Litvanija, Poljska, Slovenija, te Španija dva puta to nisu uspjele ponoviti. Upravo je Evropsko prvenstvo u Njemačkoj prije više od dvije decenije zanimljivo iz više razloga i na određeni način simbolično povezano s ovim koje je istovremeno počelo u Montpellieru, Rigi, Berlinu i Zagrebu, a bit će završeno 20. septembra spektakularnim finalom na nogometnom stadionu u Lilleu.

Naime, te sada već davne 1993. godine Njemačka je postala posljednji domaćin koji se popeo na evropski košarkaški tron, a domaći je tim sa klupe predvodio Svetislav Pešić. Dugogodišnji saigrač popularnog Karija Pešića u dresu sarajevske Bosne, neponovljivi  Mirza Delibašić, na tom je Eurobasketu sjedio na klupi Bosne i Hercegovine, koja je, baš te ratne 1993. godine, posljednji put prošla u drugi krug takmičenja i završila na osmom mjestu u Evropi.

Nažalost, ni tadašnji selektor, a ni najbolji strijelac bh. reprezentacije i cijelog Prvenstva, više nisu među živima. Neponovljivi Kinđe i Sabahudin – Dino Bilalović prerano su otišli u legendu, ali iza sebe su ostavili jedinstveno naslijeđe, kao malobrojni igrači i ljudi kojima se nije zviždalo ni u jednoj dvorani u Evropi, bez obzira na rivalitet timova za koje su igrali i timova iz gradova u kojima su gostovali.

Sa tog prvenstva, koje je završeno tijesnom pobjedom Njemačke nad Rusijom u finalu, s medaljom se kući vratila i Hrvatska, koja je u borbi za treće mjesto demolirala Grčku s okruglo 40 koševa razlike. Jedan od najvažnijih igrača Hrvatske na tom prvenstvu bio je današnji selector Velimir Perasović.

Marseljeza u ‘Parc & Suits’ Areni

Osvajanje medalja u igračkoj ulozi za Perasovića nije nepoznanica, međutim, ovaj put njegova zadaća puno je teža i nezahvalnija. Na leđima ima teret ogromnih očekivanja. Njegova je zadaća da grupu izvanrednih igrača i talenata, poput Marija Hezonje, Ante Tomića, Bojana Boganovića ili Darija Šarića, pretvori u jaku mašinu koja će imati snage prokrčiti put do medalje koju Hrvatska sve nestrpljivije čeka čak dvije decenije. Te snage i pogonskog goriva na prethodnim prvenstvima redovno je nestajalo u odsudnim trenucima, a najbliže medalji Hrvatska je stigla jprije dvije godine u Ljubljani, no Španija je bila prejaka u borbi za bronzu.

Na francuskom jugu, u Montpellieru, košarka je ovih dana u prvom planu. Lijepi grad, u kojem se mediteranski duh osjeti u zraku, u mirisima koji dopiru iz prepoznatljivih francuskih restorana i bistroa sa svakog ćoška, ali i na licima njegovih stanovnika, koji svako veče “Parc & Suits” Arenu ispune do posljednjeg mjesta kada igraju “les blues”. Atmosfera u kojoj svoje utakmice igra Francuska zaista je impresivna, a patriotski naboj i spontano pjevanje Marseljeze tokom igre sastavni je dio francuskog sportskog folklora, u kojem očigledno uživaju i sami francuski igrači. Naprosto je fascinantno kako se iz godine u godinu najveće francuske zvijezde odazivaju na poziv selektora i nastupaju za reprezentaciju, bez kalkulacija, osobnih ili profesionalnih dilema.

Jedno ime ipak je nemoguće ne spomenuti i ne apostrofirati. Naravno, to je Tony Parker, ultimativni sportski superstar u francuskoj javnosti. Čovjek kojem već pomalo nedostaje slobodnih prstiju za silno NBA prstenje osvojeno sa San Antonio Spursima, gotovo svakog ljeta sa jednakom predanošću kreće u novu reprezentativnu avanturu i tako oduševljava sunarodnjake, kod kojih uživa veliko poštovanje. I danas, sa 33 godine, nakon decenije i po igranja i više od 150 utakmica za nacionalnu vrstu, Tony je čovjek oko kojeg se sve vrti u francuskoj reprezentaciji. Glavni je adut Francuske koja želi napraviti ono što nije napravio niko nakon Pešićeve Njemačke iz 1993. godine – odbraniti evropski naslov, i to na svom terenu.

Francuzi su uvjereni da optimizam s kojim su ušli u cijeli projekat organizacije Eurobasketa ima pokriće na terenu. U prva tri nastupa u Montpellieru francuski tim još je daleko od igre koja bi mu u konačnici mogla i trebala donijeti naslov. S Fincima su pobjedu iščupali tek u produžetku, a ni Poljaci se nisu prepali grmljavine sa tribina. Odigrali su “muški” 40 minuta, na kraju imali i šut za pobjedu, ali nije ušlo. A.J. Slawter pogodio je u karijeri puno sličnih šuteva za pobjedu, ali ova noć od početka nije bila njegova. Lopta nije htjala u obruč i dugačke kolone francuskih navijača kući su iz Arene mogle krenuti uz pjesmu i skandiranje imena Tonyja Parkera, francuskog heroja modernog doba, koji je to postao s razlogom.

Zvijezda na bh. klupi

Rođen u Belgiji, u Brugeu, od oca Amerikanca i majke Holanđanke, košarku je učio u pariskim predgrađima te Francusku prigrlio kao domovinu kojoj je dao ono najbolje i najvrednije što ima, jedinstveni košarkaški talenat i genijalnost, koji su ga učinili jednim od najvećih igrača koje Evropa pamti i kojima se divi. Upravo na utakmici s Poljskom nadmašio je još jednog košarkaškog besmrtnika – Nikosa Galisa. Postao je najbolji strijelac evropskih prvenstava svih vremena. Kapa dolje, do poda, Tony Parker!

Bosna i Hercegovina nema Tonyja Parkera, ali ima jednu istinsku zvijezdu na košarkaškom nebu, i to ne među igračima, već na klupi. Duško Ivanović jedina je prava zvijezda bh. reprezentacije u Francuskoj. Fraza koju FIBA koristi kao slogan za ovaj Eurobasket kao da je osmišljena za bh. košarkaše pod njegovom trenerskom palicom. Igramo kao jedan, to je FIBA-in službeni moto ovog prvenstva, koje prvi put ima četiri domaćina. I zaista, bh. reprezentativci igraju kao jedan, bez zvijezda i zvučnih imena iz NBA ili Eurolige, uspjeli su poraziti Izrael predvođen Omrijem Casspijem, koji za Sacramento Kingse igra za tri miliona dolara po sezoni.

Bez obzira na eventualni, sada već famozni prolaz u drugi krug Eurobasketa, košarkaši Bosne i Hercegovine dokazali su – najprije sebi, ali i ostatku sportske javnosti – da igrati za svoj tim, uložiti posljednji atom snage za pobjedu i žrtvovati se za svog saigrača jednostavno u konačnici mora biti nagrađeno. Upravo zato, kapa dolje i za bh. igrače, koji se neće boriti za medalje, ali zaslužuju jednako poštvanje kao i najbolji timovi Evrope.

Na povratku iz “Parc & Suits” Arene, nakon i za gledanje teške i iscrpljujuće utakmice, lude završnice, produžetka i pobjede Bosne i Hercegovine nad Izraelom, u kombiju koji prevozi novinare do hotela kolege nas pitaju iz koje smo države. Odgovaramo – iz Bosne i Hercegovine, ali i uzvraćamo istim kontra pitanjem. Iz one koju ste danas pobijedili, kažu nam dvojica izraelskih novinara, specijalista za košarkaške teme. I njih je pobjeda bh. tima iznenadila, čak i šokirala.

Finci apsolutni hit

Imali su spremne tekstove o plasmanu svoje reprezentacije u drugi krug, međutim, Elmedin Kikanović ih je natjerao da ih prebace u recycle bin svojih kompjutera. Izraelski novinari pitaju nas za jednog bh. košarkaša koji nije u Francuskoj. Nije to ni Mirza Teletović, ni Jusuf Nurkić, ni Nihad Đedović. Interesira ih Džanan Musa. Čuli su puno dobrog o tom šesnaestogodišnjem mladiću, a voljeli bi ga vidjeti s loptom na terenu. Kažem im da sačekaju naredni Eurobasket, da će možda već tada Musa zaigrati i na najvećoj evropskoj košarkaškoj pozornici.

Priču iz Montpelliera završit ću kratkom crticom o jednoj, do jučer egzotičnoj, a danas respektabilnoj košarkaškoj naciji. Riječ je o Finskoj, čiji su navijači u Francuskoj apsolutni hit. Vole i razumiju košarku, podržavaju svoj tim i kad gubi, nagrađuju i vrhunske poteze protivnika i izvrsno se zabavljaju prije, za vrijeme i poslije utakmica. Cijele porodice, roditelje s djecom, viđamo ovih dana u finskim košarkaškim dresovima na glavnom gradskom trgu Place de la Comedie i ostalim lokacijama na kojima se okupljaju, druže i uživaju.

Postali su fenomen za koji nam je njihov selektor, veliko trenersko ime Henrik Dettman, rekao: “Vodio sam tolike utakmice, moja karijera nije od jučer, u košarci me ništa ne može iznenaditi, ali nisam vjerovao da ću ovo doživjeti.” Pet hiljada Finaca, koliko ih je stiglo u Francusku na Eurobasket, nakon Montpelliera želi “invaziju” napraviti i na sjever Francuske. No, na putu ka Lilleu stoji im Duško Ivanović i njegovih 12 igrača.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO