Grč na licima izbjeglih u zemljama mira

Krećeš u nešto što se zove zemlja mira, jer svoju ostavljaš u ratu... (AP)

Piše: Nataša Gaon – Grujić

Ništa nije ostalo tako trajno urezano u moje ratno sjećanje kao konvoj sa sarajevskom djecom. Na autobuskom sjedištu beba sa amputiranom nogom.

Sa djecom majke, ispred autobusa očevi, rodbina. Suze. Lica u grču. Gledaju se dugo dok autobusko staklo predstavlja imaginarnu granicu između rata i mira. Oni u autobusu odlaze u zemlje mira, oni izvan ostaju u zemlji rata. Ne govore, ali znaju da se možda posljednji put gledaju.

Ja sam u ratnom Sarajevu bila sve do 1994, kada napuštam Sarajevo.

Tog dana je bilo hladno. Autobusi su stajali i čekali putnike. Nismo mi bili obični putnici koji kreću na turističko putovanje, bio je to posljednji konvoj koji će građane Sarajeva odvesti daleko od rata.

Trudna sam. Trudnice i stariji ulaze u prvi autobus, on je najudobniji. Moj tata dolazi do autobuskog prozora i naslanja dlan, a ja naslanjam moj na njegov. Ne osjećamo toplinu dlanova, dijeli nas staklo. Osjećamo našu tugu, osjećamo strah. Mama nije došla da me isprati, nije mogla. Samo me zagrlila toplo, majčinski i pomilovala po stomaku. Ostavljam je sa osmijehom, koji je sve osim osmijeha…

Strah od novog života

Putovanje je trajalo dugo. Sve je oko nas razrušeno, sve spaljeno.

Ponižen ratom, ponižen stradanjem, ponižen činjenicom da te svi vide kroz one slike koje su dio večernjih vijesti, gledaju te drugačije. Oni ne poznaju tvoj život koji si živio, a ti ne možeš prepoznati onaj koji živiš.

Krećeš u nešto što se zove zemlja  mira, jer svoju ostavljaš u ratu. Pokušavaš zamisliti svoj novi život. Bojiš se novog života. Tih devedesetih Njemačka i Austrija su bile zemlje koje su primale izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Prema podacima Ministarsva za ljudska prava i izbjeglice BiH, najveći broj bosanskohercegovačkih izbjeglica primile su baš ove dvije evropske zemlje.

Danas se ista stvar, ali puno gora, dešava ljudima iz Sirije. Prepoznajem na njihovim licima onaj isti grč, ali njima je puno teže. Njih čekaju žice. Njih pljačkaju. Njih ne žele. More izbacuje mrtva tijela. Ne žele ih, smeta im njihova vjera.  Umiru u kamionima, umiru iscrpljeni od dugih putovanja. Umiru, ne od ratnih dejstava, umiru od okrutnog odnosa u zemljama mira. Mađarska ih ne želi. Mađarska poštuje pravila. Juče su Austrija i Njemačka, ipak, odlučile da ne poštuju pravila i otvorile su vrata izbjeglicama iz Sirije.

Iscrpljeni, umotani u deke, sa tek par stvari koje su uspjeli ponijeti u tim zemljama će početi svoj novi život.

Kada bi samo svi ti veliki lideri znali da kada napuštaš svoju zemlju napuštaš svoj život. Kada bi samo znali da olakšanje života u miru predstavlja nepodnošljivu brigu za onima koje si ostavio. Kada bi samo znali da niko ne napušta svoj dom, svoja sjećanja jer to želi, naprosto su danas ljudi iz Sirije na to prisiljeni.

Neke nove puške

Kada bi samo proveli jedan dan slušajući zvuke razaranja. Kada bi samo jednom doživjeli da je roditeljsko tijelo jedino što štiti njihovu djecu. Kada bi ih dočekale žice, kada bi ih ugurali u izbjegličke kampove kao u logore. Kada bi… tada ne bi samo Njemačka i Austrija prihvatile ove ljude.

Svjesna sam da sirijski problem nije od juče. Svjesna sam nespremnosti Evrope na ono što smo znali da će se desiti. Svjesna sam da sirijske izbjeglice ne pješače prema zemljama mira zadnjih par mjeseci, ti ljudi su u potrazi za novim životom već godinama, ali me, ipak, jučerašnja vijest o njihovom odlasku iz Mađarske u Austriju i Njemačku obradovala.

Svjesna sam da će sirijske izbjeglice nastaviti dolaziti. Svjesna sam da će Mađarska od 15. septembra na granicu sa Srbijom poslati vojsku, ako državni parlament ove zemlje donese takvu odluku, pa će neka nova vojska, neke nove puške dočekati Sirijce.

Ipak, građani Minhena su ih juče dočekali pljeskom. Taj pljesak je značio – mi vas razumijemo.
Možda će taj pljesak, to kršenje pravila, to prihvatanje ljudi, iscrpljenih ratom i dugim putovanjima, Austrije i Njemačke, značiti i mijenjanje stava ostalih evropskih zemalja.

Veliki broj bosanskohercegovačkih izbjeglica je ostao u Njemačkoj, u Austriji. Znamo se često, čak i narugati kada naši građani, kada ljeti dođu u Bosnu i Hercegovinu, kažu “kod nas u Austriji” ili ”kod nas u Njemačkoj  to se radi tako i tako“, a tek sada razumijem da tako govore jer su ih te zemlje prihvatile i omogućile novi život… tek danas razumijem kada prihvataju ljude iz Sirije, da će uraditi isto..

Šta da vam kažem, hvala vam i za Bosance i za Hercegovce, a i za Sirijce. Hvala svim onim zemljama koje su primile izbjeglice i koje će ih primiti, koje će kršiti pravila neljudskosti, koje će shvatiti da su Sirijci ljudi …

Izvor: Al Jazeera
 


Reklama