Piše: Vanja Gavran
Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ jedno je od najstarijih kulturnih društava u Bosni i Hercegovini i šire.
Kroz svoju burnu povijest, od osnivanja 1902. do ukidanja i zabrane rada 1949. godine, pa od obnove rada 1990. do danas, pokazuje nešto što bi svi u ovoj regiji trebali raditi, njegovati svoj kulturni identitet, a pri tom ne stvarati neprijatelje.
To je gotovo umijeće na našim prostorima. Ali, ipak moguće je i nije preteško. Ne postoji neka čarobna formula za to. Kao i uvijek, sve je stvar dobre volje.
Ove godine „Napredak“ slavi 25 godina od obnove rada, a od 1990. godine na čelu mu je mons. prof. dr. Franjo Topić.
Postao je predsjednik ovako značajne institucije sa svega 37 godina.
Kako sam kaže, kada se krenulo s inicijativom obnove rada „Napretka“ nije mu palo na pamet da bi on bio predsjednik.
Čak je na Obnoviteljskoj skupštini, koja je održana 29. rujna u sarajevskom kinu „Dubrovnik“, lobirao da ljudi ne glasuju za njega.
Ali okolnosti su bile takve, kocka je pala i zapala ga ta funkcija, koju uspješno obnaša i danas. Ovim predsjedničkim stažom Topić je i najdugovječniji predsjednik u „Napretkovoj“ povijesti.
Danas, kad čovjek vidi što je „Napredak“ sve uradio ostane fasciniran.
Sa svojih 50-ak podružnica i 25.000 članova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama od obnove do danas realizirao je oko 8.500 manifestacija, podijelio 2.600 stipendija, pomogao mnogima u zapošljavanju, sudjelovao u obnovi i gradnji novih objekata…
Bilo je tu i promašenih i nerealiziranih projekata i ideja, ali sagledavši sve, da se zaključiti kako bi kulturni i duhovni život Hrvata, ali i svih ostalih s kojima Hrvati dijele sudbinu, bio siromašniji.
Čovjek konstante
Čitajući tekstove i intervjue prof. Topića od 1990. do danas možete vidjeti jedno – on je čovjek konstante.
O svim važnim temama Topić ima iste stavove kako danas tako i prije 25 godina. I sigurno, nema puno ljudi na ovim našim prostorima koji su tako dosljedni kao što je on.
Njegova uloga, kao i uloga cijeloga „Napretka“, bila je posebno naglašena u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.
Tada je „Napredak“ osiguravao humanitarnu pomoć, ali i kulturni život u opkoljenom Sarajevu.
„Napredak“ je pod granatama i sirenama organizirao koncerte, kako bi ljudima Sarajeva barem malo olakšao agoniju.
Prof. dr. Mirko Pejanović, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, sjećajući se ratnog Sarajeva jednom je prigodom 1997. godine kazao: „Sjećam se dobro ratne 1993. godine. U Sarajevu se mrzne od hladnoće. Gine se od granata. Pati se od gladi. Strah i neizvjesnost na svakom mjestu. U tom strašnom beznađu hrabri ljudi iz vodstva ‘Napretka’ organiziraju priredbe i koncerte. Kad bi se gledalo po kulturnom djelovanju onda je Sarajevo hrvatski grad“.
Iz vlastitih izvora, kao i donacija iz domovine i inozemstva, „Napredak“ je dijelio humanitarnu pomoć članovima Društva i drugim pojedincima i institucijama – hranu, lijekove, medicinsku opremu itd.
Organizirao je također prijem i otpremu osobnih pisama i drugih pošiljki, izmještanje djece, starih, iznemoglih i oboljelih osoba.
Samo u Sarajevu „Napredak“ je podijelio preko 436 tona hrane, a uz to je, zajedno s Vrhbosanskom bogoslovijom, podijelio 403 000 obroka. Možda se ne zna da su i članovi Napretka uostalom sudjelovali u spašavanju knjiga kada je granatirana i zapaljena sarajevska Vijećnica.
Mnogima je i danas asocijacija na „Napredak“ upravo zauzetost za čovjeka u vrijeme rata. Da ništa drugo nije više urađeno i ovo bi bilo dosta.
Prilikom otvaranja Napretkovog kulturnog centra u Zagrebu 2010. bivši hrvatski predsjednik prof. dr. Ivo Josipović kazao je da je ono što je Napredak uradio tijekom rata velika stvar.
„Prije svega je omogućio opstanak Hrvata tamo gdje je to izgledalo nemoguće, a to ste upravo omogućili politikom prijateljstva, dobrosusjedstva i volio bih da ono što ste vi učinili u kulturi bude pretečeno u politike sva tri naroda.“
Čiji je „Napredak“?
„Napredak“ je hrvatsko, bosansko, hercegovačko i sveljudsko društvo. U svom radu nikada nije nijekao identitet drugih pa stoga ne čudi da „Napredak“ ima i članova drugih kulturnih, nacionalnih i vjerskih identiteta.
Jedno vrijeme u nogometnom klubu SAŠK „Napredak“, koji se natjecao u Prvoj ligi Federacije BiH, 80 posto igrača bili su Bošnjaci, a trener Srbin.
I nikada se nisu javili problemi na nacionalnoj osnovi. Svima su bile bitne utakmice i pobjede nad protivnicima.
Možda je najbolje određenje „Napretka“ dao kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski. Jednom je prigodom o „Napretku“ kazao sljedeće: „Napredak je često bio istinska svjetlost koja je obasjavala čovjeka. Osvjetljavala je čovjeka koji je najveća vrijednost na zemlji… Dok su mnogi dijelili ljude na one i ove, mi i oni, i toliko je netko vrijedan koliko je protiv drugih, Napredak se izdigao iznad tih mjerila i gledao čovjeka, vrednovao život, uljudbu, druženje i borbu protiv mržnje, gradeći mostove među ljudima. On nosi pridjev – hrvatski, ali nitko zbog toga pridjeva nije zanijekan nego je iz tog identiteta svatko vrednovan u svojem bitku i žitku.“
Zbog „Napretka“ Hrvati u BiH osjećaju se komotnije
„Napredak“ prije svega šalje poruke optimizma i nade, a taj optimizam nije isprazan, već se temelji na radu.
Kako kaže Topić: „Raj ne postoji na Zemlji, ali svi možemo od naših mjesta napraviti ugodna mjesta za življenje, po mjeri čovjeka“.
Mnogi baš posebno kritiziraju njegov nepopravljivi optimizam. Na tom im on uvijek uzvrati: „Niti jedan pesimist nije ništa ozbiljno napravio u životu“.
To što je optimist nije nimalo bez razloga. On je u svim teškim situacijama, pa i u situaciji kada je bolovao od leukemije, uvijek vjerovao pozitivno.
Kako kaže: „Ja sam se bio pomirio da ću umrijeti, i to mlad. Ali sam uvijek vjerovao da se bolest može pobijediti. I u ratu sam ostao u Sarajevu. Nije ni tada bilo lako biti optimist. Ali bio sam i tada“. Kako mu onda „zabraniti“ da bude optimist?
Druga poruka odnosi se na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.
„Napredak“ se nije umorio od propovijedanja kako je Bosna i Hercegovina i hrvatska zemlja i da ju Hrvati trebaju voljeti i graditi zajedno sa svima koji u njoj žive.
Nekima, koji su ipak manjina, to još i danas nije jasno i ta im poruka ne sjeda na želudac, ali je činjenica da se i zbog „Napretka“ Hrvati u Bosni i Hercegovini osjećaju komotnije.
„Mir nije sve, ali sve bez mira je ništa“ jedna je od poznatijih Topićevih izjava.
Tom porukom govori da je stanje u Bosni i Hercegovini, koliko god ekonomski, ali i politički nestabilno, ipak stanje mira.
A to je opet najvažnije. Sve se da riješiti, oko svega se može naći dogovor, ali je bitno da nema zveckanja oružjem.
„Često zaboravljamo“ naglašava Topić „činjenicu da je recimo između Francuske i Njemačke, ili Poljske i Njemačke trebalo puno vremena nakon Drugog svjetskog rata kako bi se odnosi između zemalja normalizirali. Mi živimo u jednoj zemlji i po meni je veliki uspjeh da od 1995. godine ipak imamo bolje međunacionalne odnose, koje, jasno, treba još bolje urediti.“
Nagrade, ali i kritike
Za svoj rad „Napredak“ je dobio niz nagrada i priznanja, od Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva do Povelje predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića.
Za „Napredak“ se dobro zna i u Vatikanu. Upravo sve ono što je papa Franjo nedavno propovijedao u Sarajevu i poruke koje je poslao, temelji su „Napretka“.
To je možda i ponajveća nagrada, kada vidiš da je tvoj rad ono što propovijeda i Isusov namjesnik i Petrov nasljednik na zemlji.
Ali treba reći da je „Napredak“, a poglavito prof. Topić, zbog svog rada i stavova nerijetko na meti kritika, koje su uglavnom političke naravi.
Ta kritika ide čak do razine neprijateljskog odnosa prema „Napretku“.
Jednima u „Napretku“ smeta to nacionalno pa „Napredak“ smatraju desnim, a nekima smeta to što promovira opće, ljudske vrijednosti, pa ga smatraju lijevim.
A kad te napadaju i s lijeva i s desna onda znaš da si na pravom, srednjem putu i kurs ne treba mijenjati. Naravno, ima i onih dobronamjernih kritika koje su više usmjerene na same aktivnosti, što je i dobro i uvijek poželjno, pa o takvim kritikama treba razmišljati.
Svakako se u ovom kontekstu treba sjetiti i inicijative, koju je pokrenula Stranka demokratske akcije pokrenula nakon lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini 2008. godine, o imenovanju prof. Topića ne mjesto sarajevskog gradonačelnika.
Jedni su na to gledali kao na politički jeftini marketing i spin, drugi kao političko dodvoravanje s unaprijed poznatim rezultatom.
Ali ipak, u konačnici, to je pokazalo kako u jednom gradu u kojem je 90 posto muslimanskog stanovništva moguće imati gradonačelnika katolika, koji je još, zamislite, i svećenik.
Mnogi mediji su tada govorili o tome, uzimali izjave građana, i čini se da je za to postojao opći konsenzus.
Dakako da to nije bila realna opcija jer prof. Topić kao svećenik ne može obnašati takve javne dužnosti, a on se nikada, kako je rekao, ne bi odrekao svog svećeničkog poziva.
Čovjek je središte svijeta
U Sarajevu je proteklog vikenda Konferencijom mladih, na kojoj se okupilo oko 150 mladih iz gotovo svih „Napretkovih“ podružnica, obilježen srebrni jubilej ovog društva.
Nije bez razloga baš fokus bio na mladima. I tu „Napredak“ šalje poruku da mladi prije svega mogu i trebaju ostati u Bosni i Hercegovini i u njoj graditi svoj život, jer nam trebaju dobri i kvalitetni ljudi.
„Što će nam sve zgrade, škole, bolnice, crkve, ako nemamo ljudi“, često kaže Topić želeći zapravo reći da čovjek treba biti središte svijeta.
„Napredak“ prije 25 godina i „Napredak“ danas dakako nisu isti. I „Napredak“ je dio stalnih mijena, što je normalno.
Neki projekti se završavaju, drugi započinju. Kao i drugim nacionalnim i kulturnim društvima, i sličnim organizacijama, vrijeme nameće svoj ritam i nudi velike izazove.
Bitno je uhvatiti korak s vremenom kako bi bilo više „Napretka“ i s velikim i malim slovom, a za opće dobro čovjeka.
Izvor: Al Jazeera