Požuri polako – biciklom preko Dunava

Obronci Fruške Gore zahtijevaju bolju formu, pogotovo što je u oba dana bilo 35 stupnjeva u hladu (Duško Maruši? / Pixsell)

Piše: Borut Šips

Kada sam odlučio otići pogledati Vojvodinu i Sampdoriju u Novi Sad bile su dvije opcije “plana puta” – autostop ili kombinacija vlaka i bicikla. Jako volim pedale i odluka je pala na “opciju B”. Jako dobra odluka…

Vlakom do Vinkovaca, pa preko baze u rodnom Vukovaru i dalje do najvećeg vojvođanskog grada. Sve zajedno nema više od 100 kilometara po gotovo idealnom terenu za bicikliste. Za one s boljom formom – savršenom, ali za one iz slabije kategorije u koju se ubrajam – ipak malo teže.

Blistava ravnica ispratit će vas iz Vinkovaca i službenom biciklističkom Srijemskom rutom odvesti do Vukovara. Tamo samo uhvatite smjer Ilok i “vozi ravno”. Svako selo ima svoju priču. S ovog dijela puta, nažalost i jako bolnih. Ali, vrijeme ide dalje i vječna otvorenost i gostoljubivost s obje strane Dunava preživjela je i ratne strahote. Do, barem, visoke mjere. Osim rata, opušteni i nasmijani obostrani karakter nagrizala je i besparica koja koči mladost i nagriza mentalitet u cjelini.

Isti ritam

Problem za one sa slabijom kondicijom počinje kod sela Opatovac. I trajali su ti problemi 20 kilometara, sve do granice u Iloku. Četiri puta sam kapitulirao i po malo jačim brdašcima morao gurati do vrha. Obronci Fruške Gore zahtijevaju bolju formu, pogotovo što je u oba dana bilo 35 stupnjeva u hladu. No, kada pronađete granični most – voila.

Posljednjih 10 kilometara do Vukovara – pješke [Al Jazeera]

Nakon kiše, došlo je vrijeme za poći.Ta cesta kroz Vojvodinu, koja vodi od Bačke Palanke do Novog Sada, daleko je lošija na rubovima (što je jako važno za bicikle) od hrvatskog standarda, ali kad uđete u Novi Sad, sve zaboravite u tri minute. Cijelim gradom raspoređeni su i umreženi prostrani perivoji samo za bicikle. I sjajna nuspojava je što je za pedalama daleko više starijih građana nego, primjerice, u Zagrebu.

Nisu baš po infrastrukturi na razini Amsterdama ili Kopenhagena, ali nisu ni daleko. Nekoliko prijatelja iz Zagreba i Novog Sada učinili su boravak u gradu bitno elegantnijim i ujutro – rikverc.

Kad se čovjek razmazi

Pronalazak uz cestu (mjesto Begeč, čini mi se) pola kilograma breskvi za dvije kune (25 eurocenti) čovjeka potjera i na razmišljanje. U Vojvodini su cijene (i plaće) osjetno niže nego u Hrvatskoj, ali svejedno. Plaćamo smeća sa slikom breskve u raznim tetrapacima višestruko skuplje, a kopija nikada ne može biti kao svježe ubrani original. Za dvije kune uz cestu zapravo dobijete najukusniji sok na svijetu.

Da ne bi sve prošlo u idili pobrinula se guma koja se iz meni sasvim nerazumljivog razloga ispuhala 10 kilometara prije Vukovara. Komplikacije i “uživanje” na jarkom suncu za kraj puta, ali nema veze. Nije ni dobro kada je nešto sasvim idealno, čovjek se brzo razmazi.

Nema dilema, tu rutu biciklom želim prolaziti opet. Sad već znam gdje je barem jedna zabavna birtija i breskve ravno iz raja. Za napuniti dušu i želudac, ostatak dobrog provoda onda već nekako dođe po inerciji.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO