Daleko od doma, pred bodljikavom žicom Evrope

Te 1992. godine, izgubili smo dom, ali ne i svoj grad (Danilo Krstanovi?)

Piše: Zvonimir Nikolić

Vjerovatno je jedan od najljepših momenata u životu onaj kada uređuješ svoj dom. Mjesto u kojem ćeš živjeti sa svojom porodicom, mjesto za koje unaprijed znaš da će se tu dogoditi mnogo trenutaka sreće, vjerovatno i tuge, ali ipak, mjesto koje je tvoje.

Kada možda prvi put imaš priliku da određuješ pravila, da kačiš slike na zidove onako kako ti želiš, da bojiš zidove bojama koje ti voliš, da namještaš kauč na mjesto odakle se najbolje vidi TV ili da biraš cvijeće koje će već od proljeća uljepšavati tvoj balkon.

Dom je mjesto… mjesto gdje sam prvi put položio u krevetac svoje dijete, prvu noć slušao bebin plač, prvi put ugledao osmijeh tog dragog bića, prvi put ustajao po noći da nekoga pokrijem, pa i da na nekoga zagalamim ako treba.

Dom je mjesto u kojem svaka, i najbeznačajnija, stvarčica ima svoju funkciju i ostavljena je tu sa nekim razlogom.

Većina nas je svoje domove uređivala prema sebi, svom nahođenju, svojim potrebama, planirajući budućnost. Vjerovatno nikada niko od nas nije razmišljao o tome da ta budućnost može biti i drugačija. Da ćemo jednog dana, silom prilika, morati napustiti svoj dom.

Život u kesi

Kada su u maju 1992. godine tri bradate spodobe nasilno ušle u naš dom i jasno nam dale do znanja da smo zapravo bezvrijedni, jer smo “miješani”, morali smo napustiti svoj dom. Vodeći više računa da izvučemo živu glavu, vrlo malo vremena smo potrošili na razmišljanje – šta ponijeti?

Onaj koji nije nikada u životu morao napustiti svoj dom vjerovatno nikada nije ni razmišljao o tome. Šta ponijeti? Kako u tom moru stvari, koje čovjek s ljubavlju godinama donosi u svoj dom, izabrati baš onu koja će biti najvrednija uspomena, pronaći onu koja je najvrednija, ili bar onu koja će biti najkorisnija?

Kada nemaš puno vremena i biraš između spašavanja glave svog djeteta, svoje žene, pa i svoje vlastite, i spašavanja nekih stvari i uspomena, logično je da izabereš ono prvo. I poneseš samo ono najosnovnije.

Kao što smo mi ponijeli – par dijelova kćerkine garderobe, nekoliko konzervi, nešto malo hrane, sve što može stati u jednu veću najlon kesu. Tek kada smo pretrčali i domogli se druge strane ulice, proletjela mi je kroz glavu misao da nam je sav prethodni život zapravo stao u tu kesu.

Da se nisam stigao ni oprostiti od nove “Hitachi” muzičke linije, koju sam mjesecima tražio po radnjama i skupljao novac da je kupim. Da se nisam oprostio ni od “Sony” televizora, “Funai” videa… da se nisam pozdravio sa namještajem, slikama na zidovima, figuricama, pepeljarama i malim bočicama raznih pića koje sam sakupljao sa svih strana svijeta, albumima sa slikama našeg vjenčanja, slikama naše djevojčice…

Da nisam ponio kćerkinu šarenu posteljinu, da nisam ponio njene igračke, da nisam ponio trakicu iz bolnice kojom su je označili kao novorođenče, da nisam ponio fotografije Snježine pokojne mame, da nisam ponio onu figuricu koju smo kupili na bračnom putovanju, da nisam ponio sat koji su mi roditelji kupili za 18. rođendan, da nisam ponio onu svesku iz drugog razreda osnovne škole, koju sam čuvao da jednog dana djeci pokažem kako smo mi već u drugom razredu lijepo pisali, da nisam ponio niti jednu fotografiju iz mladosti, da nisam ponio onaj album sa značkama koji mi je kupila drugarica Amra za 12. rođendan, da nisam ponio kćerkinu dekicu, da nisam ponio one Adijeve ploče…

Namjerno sam na početku prethodnog pasusa nabrojao stvari koje se mogu kupiti novcem. One se mogu kupiti i ponovo. Možda još i bolje. Ali, sve ono poslije… uspomene… nema tog novca kojim se to može kupiti.

Prošle su godine. Vratili smo se u svoj dom u kojem smo zatekli – ništa!

Čudno je biti izbjeglica u svom rođenom gradu. Ali, ponovo smo krečili zidove, kupovali namještaj, uređivali dom…

Nesreća na Mediteranu

Sve ovo pišem jer ne mogu nikako da sklonim iz glave sliku onog uplakanog oca iz Sirije. Oca koji jednom rukom drži kćerku u naručju, a drugom grli sina.

I plače.

Vjerujem da nikada taj otac ne bi suzu pustio da nije onih pilića oko njega. I taj otac i njegova porodica su morali napustiti svoj dom. Sav njihov prethodni život je stao u onaj ruksak. U njemu su ponijeli vjerovatno iste gluposti kao i mi i krenuli…

Pokušavajući spasiti živote svoje porodice.

Donedavno, kada neko spomene Mediteran, prva asocijacija je more, sunce, plaže, mediteranska kuhinja, maslinovo ulje…

Zadnjih mjeseci Mediteran je asocijacija za nesreću.

Koliko je zadnjih mjeseci suza na Mediteranu? Koliko nesretnih sudbina? Koliko je samo ljudi moralo napustiti svoj dom? Upustiti se u takvu avanturu neizvjesnosti…

Zbog rata.

Politike.

I šta su ponijeli?

Te 1992. godine izgubili smo dom, ali ne i svoj grad.

Ovi ljudi su izgubili sve. I pošli negdje gdje je, valjda, bolje.

Vjerujem da jedino što nisu mogli očekivati na tom putu je bodljikava žica i suzavac. Ili da će postati problem Evrope.

Kao da im i bez toga nije dovoljno teško?

Izvor: Al Jazeera